Previše smo se puta bavili socijalom u ovoj državi, neimaštinom, nezaposlenošću i svim crnim kronikama u društvu. Nije teško odgonetnuti ni tko je kriv za to. Masovno, u jedno se mogu svrstati sve vlade i vlasti državne i entitetskih razina koje su „vodili“ ovu zemlju ka raznim integracijama i obećavali boljitak svima a činili uvijek jedno te isto – brinuli se za sebe i za svoje kadrove kojima su dužni što vladaju i koji su im dužni što ih su vlasti smještale u državne jasle dok su tvornice propadale a radnici ostajali bez posla.
Pozitivni pomaci su se isključivo događali tamo gdje su privatni poduzetnici otvarali nova radna mjesta u sredinama gdje su to mogli jer su vjerojatno i oni nailazili na brojne proceduralne poteškoće i težak državni administrativni aparat.
Jedna populacija je prečesto ostajala kratkih rukava a to su branitelji. Zvali se oni borci u boračkim organizacijama ili branitelji, nebitno. Dvadeset godina od rata i njima je prekipjelo. Do sada je vladajućima odgovaralo njihovo nejedinstvo i bili su oruđe u rukama političara pomoću kojega su vladale podjele a oni sami, istinski pripadnici ABIH i HVO-a, prečesto su korišteni u samo jednu svrhu, podijeljeni prema nacionalnom izjašnjavanju, davalo im se na znanje da je onaj drugi kriv.
Sarajevo zabijeljeno snijegom neki dan, ulicama ponosno hodaju i jedni i drugi, sa svojim zastavama, ujedinjeni. Traže vlastita prava koja im pripadaju logikom a ne darivanjem. To je scenarij koji vladajući vjerojatno nisu očekivali i koji im nije možda po volji ali su svi pripadnici ABIH i HVO-a koji nisu ostvarili svoja prava, pokazali kako je jedinstvo u teškoćama kroz koje prolaze važnije od podjela.
Nisu branitelji bili važni samo u godinama rata. Ali su iskorišteni nakon njega. I protiv koga god ratovali, poslije primirja i poslije nastanka suživota, i jedni i drugi su prolazili kroz iste teškoće. Posla slabo, invalidnine i mirovine koje su podijeljene na razne načine samo su im otežali psihičko stanje, oni koji su prošli sva ratišta od prvoga dana, a takvih ima u svakom selu, nisu dobili ništa. I onda se poteškoće koje imaju, samo povećavaju. PTSP, stres, nespavanja, samo se produbljuju kada oko sebe gledaju nepravdu. I rekli su – dosta.
Zanimljivo, u Zagrebu je prosvjed branitelja završio, oni su svoja prava izgleda dočekali. Nadati je se da se nešto slično neće dogoditi i u Sarajevu i da će vlasti konačno shvatiti da branitelji nisu samo instrument koji se može iskoristiti kada zatreba, naravno, prije izbora. Već ljudi koji su zaslužili dostojanstven život, pomoć ne samo financijske vrste već i stručnu u smislu uklanjanja svih zdravstvenih i drugih poteškoća kroz koje prolaze i zbog kojih ih je uistinu previše, upravo zbog nepravde i što im nitko nije pomagao, podiglo ruku na sebe.
Marko Čuljak / Dnevno.ba
