VLADO MARUŠIĆ: “Zajedno u ratu – zajedno u miru”

Dan 05.05.2018 godine je označen kao dan kada će se prvi put od završetka Domovinskog rata u BiH obilježiti Dan hrvatskih Branitelja Grada Širokog Brijega s određenim protokolom, a sve pod sloganom “Zajedno u ratu-zajedno u miru“. Tako je predviđena sveta misa za sve Branitelje i druge zainteresirane u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu, svečani mimohod za ratnim zastavama postrojbi od stadiona Pecara prema Trgu širokobrijeških žrtava, polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Trgu širokobrijeških žrtava, svečana akademija u kinu Borak, zabavni program i prigodno druženje na Trgu širokobrijeških žrtava. Važno je također napomenuti kako je na inicijativu Odbora za Branitelje Gradskog vijeća Širokog Brijega dan 07.05.proglašen kao danom hrvatskih Branitelja Grada Širokog Brijega.

Sve ove inicijative i odluke o obilježavanju dana hrvatskih Branitelja Grada Širokog Brijega su za svaku pohvalu. Naime, od završetka rata nije bilo slične inicijative za okupljanje Branitelja s ratnim zastavama i njihovo prigodno druženje te evociranje uspomena iz rata. Međutim uvijek postoji ono ali….. koje boli i koje ne da mira istinskim Braniteljima od završetka rata na ovamo, a naša neupućena omladina i javnost koja to zna ili ne želi znati imati će priliku koliko im to njihove intelektualne i ljudske mogućnosti dopuštaju upoznati to ali u svojoj potpunosti.

Domovinski rat je završio službeno 23.12.1995 godine,potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma odnosno 22.04.1996 prestankom neposredne ratne opasnosti u BiH. Dojučerašnje ratne kolege su prvu crtu bojišnice zamijenile surovom stvarnošću, II poluvremenom utakmice koje je bilo kudikamo teže i bolnije nego I-poluvrijeme kad se dobro znalo ko je koga, međutim u ovom II.poluvremenu koje još traje, istinske Branitelje, barem veliku većinu njih je izdala svaka snaga, dok se manji dio njih okupljenih oko bivše UZB (Udruge zaboravljeni Branitelji ŽZH, sada Udruge Razvojačeni Branitelji HVO-a ŽZH još uvijek koprca i ne predaje, tražeći prava koja istinskim Braniteljima pripadaju a bešćutne političke elite im ih ne daju. Te elite ne bi mogle godinama ignorirati istinske Branitelje da nisu dobole svesrdnu podršku određenih i to tzv “krovnih, reprezentativnih ili temeljnih“ udruga proisteklih iz Domovinskog rata koje su u svojevrsnom dealu dijelile od završetka rata na ovamo sve moguće materijalne i druge povlastice koje su trebale pripasti istinskim Braniteljima.

Međutim po završetku rata počeli su se donositi i usvajati zakoni ne po mjeri istinskih Branitelja iz borbenog sektora već po mjeri formacijskih likova, iz vojnih komandi, ureda obrana, koji nemaju blage sveze s ratom i ratnim djelovanjem a jako su dobro izverzirani u prava Branitelja jer su po profesiji većinom bivši profesori ili nastavnici Obrane i zaštite ili su profesori Marksizma i sociologije. Kada su takvi likovi donijeli zakone po mjeri obitelji poginulih, zatočenih i nestalih osoba, RVI, te odlikovanih i zapovjednika, na nivou FBiH, paralelno s njima su donosili i zakone o dopunskim pravima Branitelja u županijama pa tako i u ŽZH i opet su jedni te isti konzumenti braniteljskih prava dobili dvostruka prava, i u FBiH i u ŽZH, a kasnije i u RH, tako da ima konzumenata prava koji istovremeno dobivaju naknadu iz rata po nekoliko osnova iz BiH i RH. Istovremeno imaju povoljnije umirovljenje pripadnika oružanih FBiH, status RVI-a, odlikovanje, a o novčanim i materijalnim povlasticama da ne govorimo. Istinski Branitelji iz borbenog sektora koji su se vratili svojim obiteljima, zatekli su jedino smijeh i suze radosnice njihovih supruga, djece, roditelja braće i sestara. No, nakon suza radosnica i smijeha dolazi ono sutra kada treba živjeti, kada treba pomišljati na svako novo sutra,a a za to novo sutra nije bilo nikakve mogućnosti jer su tvornice u bivšem društvenom vlasništvu u kojima su ti isti Branitelji prije rata radili bile mahom razrušene, opljačkane i devastirane.

Dan za danom, godina za godinom, kako se tko snašao, nekako se živjelo. Negdje 2006 godine neka luda ili jako pametna glava za svoj džep i svoj račun je uvela ove Branitelje i one koji to nisu a koji su ostali bez ikakvih prava iz rata u priču oko kupovanja medicinskih nalaza kako bi ostvarili pravo na RVI u procentu 70% kako bi imali kakvo-takvo mjesečno primanje od kojih 234.00 KM i dosta ih je ostvarilo to pravo. A da bi ostvarili to pravo morali su posrednicima za te nalaze davati i po nekoliko tisuća KM što je činjenica i de iure i de facto rečeno pravničkim rječnikom. Danas svi ti Branitelji s RVI mahom ostaju bez svog statusa jer ih revizorski timovi sklepani voljom političke većine u FBiH nemilice ruše. Svatko šuti jer svatko sve zna. Međutim Branitelji ostaju bez tih primanja čime se pogoršava ionako loša krvna slika tih Branitelja. Oni malo pametniji (uvjetno rečeno) Branitelji koji su status RVI stekli tamo negdje odmah iza rata ili 1997 ili 1998 relativno su sigurni jer takve RVI u principu revizorski timovi ne diraju već one iz 2006 godine koji su po mišljenju tih timova i općem mišljenju političkih elita iz većinskog naroda u FBiH jako “sumnjivi“. Dobar dio istinskih Branitelja je ostao dosljedan sebi te nije ni tražio status RVI a sve iz razloga što su imali neki drugi relativno siguran izvor prihoda. Ovi potonji Branitelji koji su ostali bez svega u međuvremenu su postali i djedice, velika većina njihove djece je otišla u potragu “trbuhom za kruhom“ u treće zemlje, a neki od njih su otišli za njima. Dosta njih je diglo ruku na sebe, neki su oboljeli od najtežih bolesti, a neki žive na rubu socijalne ili ekonomske isključivosti. Mnogi su ostali neoženjeni i žive od danas do sutra obilazeći jeftine bircuze svađajući se sa svakim zbog bilo čega. Opravdano i neopravdano. Neki od njih su posadili smilje, (pušarina) neki duhan marke Virginia, također pušarina, a neki rade po bauštelama u BiH ili RH.

Ipak malo ih je ostalo ustrajno u nadi kako nije još sve gotovo što se tiče njihovih prava. Mnogi od njih kada progovore sa sjetom izgovaraju ovo: “Neka nam samo vrate naše pogaženo dostojanstvo Branitelja a drugo nam ništa ne treba“. Od svega ih najviše boli činjenica kako su mnogi ostvarili i godinama dobivaju prava Branitelja a nemaju nikakve sveze s ratom i ratnim strahotama. Nikada ne spominju kolege s ratišta koji su ostvarili neku naknadu iz rata, ali ih boli činjenica kako se niti jedan od njihovih dojučerašnjih ratnih kolega s ratišta koji je ostvario koje pravo iz rata ne sjeća njih i ne daje im podršku. Svi ti koji su ostvarili neka prava iz rata skrivaju se od svojih kolega koji to nisu i ne mogu im pogledati u oči kad se slučajno sretnu. Netko skriva istinu,kao najveću tajnu u sebi. Možda je skrivaju obojica . I onaj koji je ostvario pravo a i onaj tko to nije.

Tragom sutrašnjeg dana i okupljanja Branitelja u Gradu Širokom Brijegu krenuo sam i ja pa sam počeo zvati svoje dojučerašnje kolege iz svoje postrojbe. I to isključivo one koji su zajedno sa mnom proveli svaki dan terena od 18.09.1991 do 23.12.1995 odnosno 22.04.1996 godine i dobio sam ovakve odgovore:

-„Jednom su me samo u životu postrojili i nikada više“.

-P…m im mater svima i u ratu i u miru“,

-Za koga Vlado,za koga“za koga za Boga miloga,kome da se postrojimo?“

-Na svetu nedjeljnu misu možda da ali na postrojavanje ne,jer mi je dosta tih uhljeba, kancelarijskih pacova, lažnih zapovjednika, lažnih RVI, lažnih članova obitelji poginulih, zatočenih ili nestalih, pa čak i silovanih žena, prodanih duša, bezdušnih političara i njihovih ulizica, dosta mi je i svećenika u njihovim habitima jer dolaze uvijek na obljetnice Branitelja izmole koji Očenaš a nikada se nisu oglasili a ni ogradili o nepravdi prema istinskim Braniteljima koju čine ti isti s kojima mole na Trgu širokobrijeških žrtava, na Trgu koji je zamišljen kao sveto mjesto a netko ga godinama skrnavi, a posebno sutra……NE!

Od njih pozvanih 20 gotovo svi su isto rekli a bojim se kako bi i preostalih 20 još uvijek živih kolega s ratišta velika većina isto rekla. Među njima velika većina nije ostvarila nikakva prava po osnovu sudjelovanja u Domovinskom ratu. Velika većina nisu članovi ni Udruge razvojačeni Branitelji ŽZH, velika većina nema stalan posao, dok su neki ostali neoženjeni. Zanimljivo je kako među pripadnicima moje ratne postrojbe ima odlikovanih zapovjednika, bivših ministara u ŽZH, profesionalnih pjevača, članova političkih stranaka u BiH, uspješnih poduzetnika, vozača, radnika, čak i razvedenih ljudi, a svi oni misle isto i isto govore. Ja sam se potajno nadao kako će oni ipak zaželjeti da se konačno okupimo na jednom mjestu i zajedno u miru kao što smo u ratu rame uz rame hodali po svim terenima Hercegovine i Bosne, zapjevamo Bojnu Ćavoglave, Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana, Himnu HOS-a a kasnije da se naroljamo ko stoka jer u nama bukti požar koji nešto ili netko mora ugasiti. Požar koji u nama bukti od 1991 godine do dana današnjeg jednakim žarom i on se ne gasi. Bez obzira na godine turbulencija iza nas, na naše različite političke i ljudske svjetonazore. Jer mi smo bili i ostali isto. Jedno te isto. Ostali smo „brother,s in arm,s“ u prijevodu: braća po oružju i ne skrivamo pogled jedni od drugih kada se sretnemo. I uopće nije bitno što je jedan aktivni političar, drugi bivši ministar u Vladi ŽZH, treći profesionalni i poznati pjevač a četvrti uspješan poduzetnik. Svi nađemo mjesta da sjednemo i pričamo ne brojeći sekunde, minute pa čak i sate kad se sretnemo.

Nakon mog malo kraćeg promišljanja odista je inicijator sutrašnjeg okupljanja Branitelja Grada Širokog Brijega pogodio slogan “Zajedno u ratu, zajedno u miru“ jer sutra će se svi oni koji su skupa bili u ratu ostati skupa i u miru. Snajperske i puščane metke i granate s kojim a su se budili i s kojima su lijegali na tvrdom i kamenitom tlu Herceg-Bosne, zajedništvo i svemu tome od početka do kraja rata sačuvati će i sutra kada se obilježava Dan hrvatskih Branitelja Grada Širokog Brijega. Ostati će u mislima skupa na svojim radnim mjestima, livadama, oranicama i šumama i u njihovim obiteljima a nikako na Danu okupljanja Branitelja Grada Širokog Brijega jer im tu nije mjesto . Bolje im je ostati u mislima jedni s drugima nego biti s onima s kojima im odista nije mjesto biti. Oni koji su u ratu bili skupa po podrumskim zgradama vojnih komandi,ureda obrana, skloništima ili stanovima pa čak i u inozemstvu dok je netko za njih lio krv znoj i suze neka se sutra skupe na Danu hrvatskih Branitelja Grada Širokog Brijega i obilježe taj dan. Neka i sutra zaključe još jedan promašen dan u svom ispraznom životu. Neka se sutra okupe svi oni koji rade i misle isto od završetka rata na ovamo pa taman među njima i bio poneki istinski Branitelj ali je i to veliko pitanje jer istinski Branitelji ne šute od rata na ovamo na nepravdu koja se čini istinskim Braniteljima a oni su svi šutjeli i šute.Kruške i jabuke se nikako ne mogu i ne smiju miješati. Jer svaki bolestan krumpir učas pokvari i one druge oko sebe. Stoga je bolje da svatko sutra ostane s onim kome pripada.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info