Sveta je nedjelja, dan Gospodnji 30.09.2018 godine. Zadnji dan mjeseca rujna, mjeseca u kojemu se ubiru plodovi ruku čovječjih, pri tome misleći na one plodove koji su produkt žuljevitih ruku a ne onih “dugoprstića“. Dok se s Brijega našega ponosnog i gordog čuje propovijed s novog fratarskog razglasa, negdje nešto prije 10,00 sati opažam dim na livadi Poljice i Bare, koje dijele naselje Marušića i našeg zaseoka. Dim se dizao visoko u zrak u gustoj suhoj travi koju više nitko ne kosi jer je prevladao trend konzumerizma-kupovine mlijeka i mliječnih prerađevina umjesto da naše mlade obitelji drže barem jednu kravu ili kozu, pa bi tu travu kao i do sada pokosili i spremili u svoje štale ili ih ostavili u stogovima na livadama dobro pokrivene najlonom i granjem koje bi naša „živina“ u slast pojela tijekom dugih zimskih dana, dok bi neki od njih znali dočekati i drugo ljeto, s čime bi najefikasnije bili spriječeni budući požari.

Zbog obilne kišne sezone ove godine trava je jako visoka i gusta a sada je suha kao slama jer već duže vrijeme nije bilo znatnijih padalina i dovoljna je mala iskra koja tu travu može zapaliti i aktivirati požar koji se teško može obuzdati a svud okolo su vinogradi, smilje, voćke pa ča i obiteljske kuće koje stoje na uzvisini pa su relativno sigurne od požara, no nikada se ne zna ukoliko puhne jak vjetar. Prije nego li sam uspio išta reći pomislio sam u sebi: “Tko je luđak koji je jutros na svetu nedjelju palio išta?“ Znao sam kako će taj požar biti teško lokalizirati jer se ne sjećam kada je bila tako gusta i visoka trava na navedenim lokalitetima, a uz to suha kao popržena. Sišao sam bliže i imao što vidjeti. Požar se širio svojom cijelom dužinom gutajući pred sobom sve čega se dočepao. Vidio sam vatrogasno vozilo koje je već stiglo i gdje je nekoliko vatrogasaca uz pomoć, mještana naselja Marušića gasilo taj požar nadljudskim naporima. Nisam mogao stajati skrštenih ruku te sam otrčao kući i zajedno sa suprugom uzeo lopate u ruke gdje smo im se priključili i u skladu s našim mogućnostima pomogli u lokaliziranju tog požara. Barem onog dijela koji je već ugašen kako bismo spriječili iskre da ga ponovno ne aktiviraju. I Bog nam je išao na ruku jer nije bilo jačeg vjetra. Puhao je tek slab povjetarac.

Izbliza sam vido i odmah prepoznao vatrogasca kojemu se ovaj put izuzetno zahvaljujem na izvan ljudskim naporima koje je ulagao u gašenju tog požara a on je branitelj iz Domovinskog rata i predsjednik Županijske Udruge oboljelih od PTSP u ŽZH Stanko Škrobo. Bilo je tu još vatrogasaca ali njega osobno znam i zapravo mi je bilo drago što je on taj čime je zorno pokazao kako oboljeli,ranjeni i ozlijeđeni Branitelji još uvijek imaju što dati ovom društvu a kamoli reći. Nekako mi se u tom trenutku vratila slika rata i ratnih zbivanja u kojima istinski Branitelji prvi skaču u obrani svojih domova i prostora koje naseljavaju Hrvati. Oni skaču prvi jer je njihovo srce moćno i jako, kuća drugačije od srca onih koji stoje ili sjede naokolo i gledaju kako se netko drugi hrva s požarima i brani njih i njihove domove, isto kao i u vrijeme domovinskog rata. A kada treba ubrati plodove te borbe uvijek će ti koji sjede i gledaju sa sigurne uzvisine prije njih doći na zajednički lonac kako bi se prije njih nasitili.

U međuvremenu sam saznao kako su vatrogasci Grada Širokog Brijega u samo nekoliko dana prije ovoga imali preko 13 intervencija u kojima su iscrpili svoje mentalne i ljudske mogućnosti a sada je došao ovaj odmah ispod naših kuća pa me je u jednom trenutku bila sramota kao da sam nešto kriv za ovaj požar a odista nisam kriv već jako bijesan. Čovjek može biti ludi piroman i potpaliti požar i zna se gdje je mjesto za takve. Može biti i pripadnik drugog naroda u BiH koji patološki mrzi Hrvate a koji je plaćen da upravo potpaljuje požare kako bi nanio štetu pripadnicima hrvatskog naroda, a i za takve se zna mjesto kamo takve treba smjestiti jer taj čin ima sva obilježja terorizma.

Postoje također i oni koji iz svoje nekulture izbace iz automobila opušak cigarete koji može aktivirati požar ali takvih je najmanje. Postoje i požari izazvani udarom munje, ili kada iskre s el.vodova upale požare, no ta mogućnost u ovom slučaju u potpunosti isključena imajući u vidu vremenske uvjete na današnji dan. Međutim postoje i oni koji iz svoje neutažene želje žele zapaliti suhu travu na svojim njivama kako bi je očistili za oranje u idućoj sezoni a da pri tome uopće ne vode računa kako je to ogroman rizik u koji se upuštaju. Premda ipak stoji veliki znak pitanja i nad takvim potpaljivačima jer je ipak sveta nedjelja i takve aktivnosti u principu nitko ne poduzima nedjeljom. Sad se postavlja pitanje tko je taj tko je izazvao jutrošnji požar u kojemu su izgorjele voćke, dio smilja, vinove loze i koji je zaprijetio kućama? Predstavnici vlasti bi na to samo rekli: “Neka nadležne institucije rade svoj posao“, na što bi se mnogi samo nasmijali imajući u vidu slučajeve Dragičevića, Memića a poglavito Mile Solde iz Širokog Brijega gdje se već pune 2/dvije godine čekaju rezultati istrage tko ga je i zašto brutalno premlatio i nanio mu ozlijede opasne po život?

Tko je taj koji je nanio štetu i izazvao požar u kojemu je stradala imovina ljudi? Ipak u svakom zlu ima nešto i dobro. Primijetio sam kako su požar došli gasiti i mještani koje dugo nisam vidio. Vidio sam jedinstvo naroda koje nam je svima tako potrebito a iznad svega požrtvovnost vatrogasaca u čijim redovima neka se ne naljute drugi prednjače Branitelji. Prvi u ratu prvi i u miru. Hvala im na svemu i neka im to hvala bude mala nagrada za sve što čine. Odista je ta služba jako potrebita ovom Gradu. I zimi i ljeti jer nikada se ne zna odakle će doći poziv za pomoć. Na kraju im kao zahvalu za njihov trud puštam pjesmu grupe Vatrogasci: Vatrogasac Mirko koja je svojevremeno bila hit među slušateljima, a koja će im nadam se vratiti osmjeh na njihova garava i znoja lica.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info