Ovih sam dana bio u posjeti jednom poznaniku u staračkom domu. Ne želim tom domu davati publicitet jer taj dom koliko je meni poznato uredno funkcionira već nekoliko godina. Uz profesionalno i uredno osoblje koje se brine o štićenicima tog doma zamijetio sam i neki diskretni šarm, suptilnost i profinjenost kućnog namještaja, u sobama i dnevnom boravku. Svud okolo tog doma je visoko izrasla hrastova šuma, bazeni u kojima plivaju patke, a po uređenim travnjacima bezbrižno se igraju mnoge vrste životinja. Nije mi namjera prezentirati taj starački dom jer on kako sam već rekao prezentira sam sebe. Ovaj tekst pišem iz potpuno drugih pobuda. Pišem ga jer sam sin ali i otac. Sin sam roditelja koji su se prije nekoliko godina preselili na drugi svijet. Otac sam sina jer i mene čeka sudbina koju kroji starost.
Prvo što sam ugledao penjući se stepenicama do sobe svog poznanika bilo je više soba u kojima su uglavnom u njihovim krevetima ležale starije muško-ženske osobe. Neke od tih osoba su sjedile na svojim krevetima, dok su neke sjedile u svojim invalidskim kolicima. Svog sam poznanika zatekao kako leži u krevetu a još uvijek je pokretan i može još uvijek sam o sebi. Na ormariću tik do njegova uzglavlja stajao je mobitel tip Nokia 3030 koji se punio a koji je bio njegova veza sa vanjskim svijetom. Još dva kreveta u njegovoj sobi su bila popunjena sa starijim ljudima od kojih me je jedan gledao svojim velikim radoznalim očima. Očima koje su već odavno spoznale strah. Bilo je popodne negdje oko 16 sati a njih sva trojica su ležala. Upitao sam poznanika za zdravlje a on mi je odgovorio kako ovdje ima sve što mu treba. Pitao me je za zdravlje mojih bližnjih i ja sam mu odgovorio kako nikoga ne boli na što mi je on odgovorio kako je to najvažnije. Nasmiješio se kada sam ga upitao kakva mu je hrana. Rekao mi je kako ni kod kuće nije uvijek bilo dobro ali se čovjek na sve privikne. Jedino na što se nije mogao priviknuti je gubitak supruge koja mu je bila životna suputnica, mentor i tutor i bez nje više nije bio u stanju sam funkcionirati pa je stoga prihvatio rješenje ovog doma premda sam ja gledajući ga smatrao kako on još uvijek može sam o sebi u miru svog doma ali mu to nisam htio reći.
Nisam mogao dugo ostati s njim jer me takva mjesta uvijek deprimiraju. Deprimiraju me i to ne zbog usluge koju štićenici takvog doma tu dobivaju a koja je zasigurno korektna, već me deprimiraju iz razloga što imam osjećaj kada sam na takvim mjestima kako sam došao onkraj drugog svijeta. U svijet kamo velika većina tih starijih ljudi,a ne staraca, očeva, djedova, pradjedova, braće i sestara zacijelo ne pripadaju. Život u tranziciji, u vremenima prelaska iz jednog vremena u drugo, koje nema milosti, čiji tempo kida sveze realnog i sve vuče ka iracionalnom ne poznaje ljubav, samilost, obvezu, odgovornost, čast i čestitost. Ti stari ljudi su do prije nekog vremena koje se uglavnom mjeri u mjesecima a nikako u godinama pripadali nekome. Pripadali su vremenu u kojemu su još uvijek mogli o sebi. Vremenu u kojemu im nitko nije trebao a oni su trebali mnogima. Kad se primaklo vrijeme kada više nisu mogli o sebi njihova djeca uglavnom su unutar četiri zida s njima ili bez njih počeli krojiti njihovu sudbinu a podredno tome i svoju. Velika većina tih tranzicijskih ljudi je kao jedinu alternativu pronašla mogućnost smještaja svojih roditelja u staračke domove gdje su obvezatno ukalkulirali njihove mirovine i njihove pokretne i nepokretne stvari kako bi im se platio smještaj jer velika većina njihove djece to nije u mogućnosti,jer i njihova djeca imaju svoju djecu i svoje obitelji a potrebe su danas ogromne, što njihovi onemoćali roditelji ne shvaćaju.
Ne shvaćaju kako je to plaćati centralno grijanje, komunalne usluge, plaćati skupa vjenčanja, krizme, pričesti, slaviti ama baš svaki rođendan njihove djece, zaduživati se preko glave kako bi njihova djeca a poglavito njihove kćerke dolično proslavile matursku večer, jer neće biti mimo svijeta ni njihova jer je to glupo. Ispasti će im kćerka glupača najveća. Tu su i mobiteli na dodir touch, laptopi, tableti, peglanje kose, umjetni nokti, depilacija, solarij. Bože sve to netko mora platiti. Pa tu su dalje održavanje njihovih vikendica, odlazak na skijanje, more, večere. Sve to netko mora platiti pa je stoga jedino rješenje smjestiti roditelja u starački dom gdje će njegova primanja otprilike biti dostatna a ako ne budu onda će se njihova djeca međusobno izrefati kako bi se razlika platila, ali se svakako mora namiriti najmanje 1 000 KM i više po osobi mjesečno ovisno o potrebama takve stare osobe u tim domovima .
Postoje i stari roditelji čija su ama baš sva djeca otišla u potragu trbuhom za kruhom negdje u zemlje trećeg svijeta a svi su jako dobro situirani pa se kao jedino ispravno rješenje nameće potreba smještaja njihovih ili njihovog roditelja u starački dom. Postoje također i samci neženje i neudane koji su zaradili svoju mirovinu negdje vani i ona je dostatna za plaćanje takvih domova i odlazak u te domove je njihova isključiva volja. Do odlaska u te domove živjeli su u svojim kućama i stanovima i uredno funkcionirali u svom okružju.
Postoje također i roditelji kojima je potrebita danonoćna skrb stručne i odgovarajuće osobe a takvu skrb ti stariji ljudi mogu dobiti jedino u odgovarajućim staračkim domovima u kojima se takva skrb pruža. Postoje također i roditelji koji svojevoljno traže smještaj u staračke domove jer ne žele smetati „mladeži“ jer su oni kako kažu svoje već odavno “odsvirali“ ili “odslužili“ pa žele mladost pustiti da živi u miru.
Sve su to neki od opravdanih razloga smještaja tih ljudi u staračke domove. Međutim ja ovaj put želim govoriti o onim ljudima kojima nije bio potrebit smještaj u takve domove. Postoji početak svakog života. Početak svake životne priče. Život začet prirodno ili izvan tjelesno. Taj život se obvezatno rađa u utrobi majke začet od muškarca. To dijete raste i prolazi kalvariju svog života. O njemu se cijelog njegovog života skrbe njegovi roditelji. Mama i tata ili jedno od njih dvoje. To dijete se uglavnom oženi ili uda i ponovno dobije svoje potomstvo i tako ukrug. Uvijek i iznova roditelji njeguju i čuvaju svoje čedo u danima dobrim i danima zlim. A život učas prođe. Oni koji su nam uz Božju pomoć udahnuli dah života, dali nam sve dođu u dane kad se umore. Kad počnu umarati i druge oko sebe, zapitkuju svojim dosadnim pitanjima, postaju senilni, djetinjasti, hipohondri, jer ih uvijek nešto boli. Često zajedljivi, naizgled egoistični, politikanti, foliranti, nekada nam se čini i kao prevaranti i mi živimo s njima iz dana u dan iz noći u noć. Kada nam te njihove manifestacije ili marifetluci u tolikoj mjeri dosade prvo nam reagiraju žene pa počinju na njih vikati, za njima i naša djeca a najkasnije na njih viču i njihovi sinovi. A kada situacija postane nepodnošljiva, odnosno kada ona eskalira, sinovi i njihove supruge, snahe noću u krevetu počinju razmišljati kako da ih se riješe. I konačno prevagne ona teža a ona je smještaj u starački dom takvih-takvog roditelja kao jedina alternativa.
Gledao sam svog poznanika kako leži i njegovog susjeda koji me je gledao svojim velikim radoznalim očima. Obojica njih kao i one sijede žene u drugim sobama, koje sjede na svojim krevetima, kao i one osobe u invalidskim kolicima su nečiji roditelji. Jesu li odista svi oni morali završiti u tim domovima ili ih je netko od njihove djece mogao primiti na skrb do njihove smrti? Jer život je ionako kratak. Sve te tajne duboko u svojim srcima skrivaju ti stari ljudi. Koliko njih čezne za pozivom svoje djece ili njihovim dolaskom u taj dom a toga nema mjesecima, pa čak i godinama?Zar u tom kratkom trenutku života netko od njihove djece nije mogao prigrliti taj kratki trenutak malog zajedničkog života i podariti ga onima koji su taj maleni život podarili njima. Primiti ih sebi kako su oni primili njih na svoje grudi onog dana kad su oni ugledali svijetlo ovog života. Kako bi oni u dubini svojih soba tog staračkog doma zamijenili tu sobu s pogledom na sat koji otkucava njihove zadnje izdisaje tika-tak,tika-tak za sobu svoje mladosti osunčanu upravo onako kako su to i željeli a ne kako im ju je netko servirao u tom domu. Soba br.3,4,5 ili više.
Potpuno sam uvjeren kako bi ih ljubav sinova i njihovih kćeri vratila u život kao eliksir života. Smijeh, plač, igra njihove unučadi liječe i najumornije duše. A sve se može kad se hoće. Ljubav utemeljena na ljubavi Božjoj udahnutoj obitelji kao izvoru života ne poznaje starački dom. Ona samo poznaje dom obitelji. A u tom domu stanuju sve generacije te obitelji i tako na smjenu. U tom domu je potpuno nebitna čangrzljivost, zajedljivost, hipohondrija, egoističnost, dosadna lakoća zapitkivanja jer u tom domu stanuje samo ljubav.
Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info
