Nakon hodanja od kojih sat i po, a vrijeme koje je kao mladić znao pretrčati za kojih petnaestak minuta, uspio je obići „pratarsko“ sklonište, spilju, iznad stare Mlinice od koje danas nije praktično ostalo ništa, a u kojoj su spas, premda na jedan dan od partizanske odmazde 07.02.1945 godine našli fratri Franjevci njih devet, zajedno s još 30-ak sjemeništaraca i nekih 11-ak pučana, sklonište u voćnjaku ispod samostana, u kojemu su život izgubili franjevci njih dvanaest, da bi se konačno spustio na „Kuk“ stijenu koja okomito gleda na „Vrace“, Osnovnu školu u Grabovini, Klanac, Burića Brig, Đački dom (Konvikt) iz čijih podruma nakon pada Širokog, su se danima čuli krici domobrana u strašnim mukama od partizanskih čizama i kundaka, dok konačno ne bi utihnuli, a stijena koja dobrim dijelom gleda i na Grad Široki Brijeg.

Oduvijek je volio doći na taj ogromni, okomiti kamen, stijenu odakle puca taj živopisni pogled dolje, na rijeku Lišticu koja vijugava, nekada jako divlja, po kojoj su radi zatiranja imena Širokog Brijega ti isti koji su učinili stravične zločine 07.veljače i svih drugih dana 1945,nadjenuli ime gradu,pa i nakon II svjetskog rata učinili stravične, najstrašnije, povampirene zločine koje ljudska ruka može učiniti drugim ljudima, a koja rijeka sve rjeđe teče jer su gospodarski objekti svojim megalomanskim zahvatima na prirodi i okolišu učinili da ona sve manje protječe osim za obilnijih kiša, a ukoliko protječe ona je crvena i zamućena od boksitne rude koja se crpi iz brda Hercegovine oduvijek bogatih boksitnom rudom.

Osjećao je koljena kako mu krckaju jer bila je 2013 godina a on je rođen 22.12.1929 godine, znači imao je pune 84 godine, a jako je želio još jedanput prije svoje smrti koju je osjećao kao hladan dah za vratom kako mu puše obići sva ta mjesta koja je odmah sutra 08.02.1945 godine kao momčuljak od kojih petnaestak i kusur mjeseci zajedno sa svojim vršnjacima, susjedima i najboljim prijateljima obišao i vidio. Sjedi i još uvijek čuje žive zvukove mitraljeza, granata, nadirućih tenkova, prestrojavanja 11 dalmatinske partizanske brigade osnovane u Vrgorcu, tih zlokobnih 11 sati kada je Široki Brijeg “oslobođen“ ili je „pao“ u ruke najvećih zlikovaca koji su se mogli roditi a koji nisu samo željeli taj grad kako su godinama govorili „osloboditi“ već su htjeli zatrti svako sjeme hrvatstva odnosno „Ustaštva“ u njemu. I ne samo to. Njihove sotonske i zločinačke namjere im nisu bile dovoljne za zauzimanje tog grada. Njihov glavni naum je bio uništenje i ubijanje svih onih koje zateknu u franjevačkom samostanu tada. A razlog tome je bila kidanje svih sveza između franjevaca, duhovnih pastira i vjeroučitelja s ostalim pukom Grada Širokog Brijega i Hercegovine jer sotona je opravdano znala kako ta povijesna sinergija između franjevaca i katoličkog puka drži ovaj narod na okupu, pa je ubijanjem tih pastira i uništenjem povijesne građe htjela uništiti i Božje sjeme posijano na tom kamenu. Ali kao i uvijek sotona u svakoj bici, boju koji zapodjene s Bogom izgubi pa tako i tada jer sjeme Božje je neuništivo. A crkva u kojoj se to sjeme blagoslivlja živi i živjeti će vječno unatoč uzaludnim nastojanjima sotone .

Dvanaest fratara su likvidirali izrazito svirepo po kratkom postupku, dok su preživjele fratre njih devet, koji su se dan prije zauzimanja Širokog Brijega sklonili u fratarsku mlinicu kada su se vratili u svoj samostan odveli u nepoznatom smjeru i negdje usput likvidirali čime se ukupan broj pobijenih franjevaca penje na 66 ukupno pobijenih franjevaca u Hercegovini. Svojim očima je vidio iduće jutro kako se iz zapaljenog, granatiranog i rafalima išaranog skloništa diže visoki gusti crni dim u nebo, a njegova majka i još neke žene iz tadašnje Lištice su na uranku došle zapaliti im svijeće i izmoliti im koji Očenaš i Zdravomariju za pokoj duši. Još se sjeća škripe guma partizanskih kamiona, trke partizana prema tim ženama, njihovo udaranje kundacima po leđima, te utovar na kamione i odvoz na saslušanje u Lišticu,dok je on zajedno s kolegama preko „Bakamuše“ pobjegao svojoj kući, a usput je svojim očima vidio kako partizani kolju dvojicu domobrana, nakon čega među njih bacaju ručne granate kako se ne bi vidio uzrok njihove stvarne smrti, i zbog čega je tada dobio visok krvni pritisak koji nosi cijeli život.

Prisjećao se tih trenutaka, skinuvši kapu dok mu je znoj curio niz lice i leđa. I ne samo znoj. Počele su nekontrolirano niz njegovo lice slijevati se suze i on je počeo plakati. Suze u kojim su bile pobrojane sve one godine iza njegovih leđa. Godine provedene u pukom preživljavanju u toj od ljudi a ne od Boga ostavljenoj Lištici, godine provedene po bauštelama Munchena, Karlsruhea, Berlina, Bonna,Sttutgarta, dani mirovine u kojima nije previše dugo uživao sa svojom suprugom koja ga je napustila prije četiri godine. Makinalno, zapravo više i nehotično je razmišljajući o svojoj pokojnoj supruzi bacio pogled na Burića brig odakle je njegova pokojna supruga rodom, i pomisli na njene lipe crne oči, crnu kudravu kosu nakon čega mu se u misli vrati njena živa slika kao da je tu, i on opet osjeti onu toplinu u grudima kao i onog dana kad su njih dvoje zajedno s iste ove stijene gledali ovo što on gleda sada s nešto izmijenjenim krajolikom. I bila je to ona vrsta plača kada suze slobodno teku po licu a onaj što plače s vremena na vrijeme pokupi ih jezikom iz kutova usana jer ga počinju golicati, a ruka nema ni trunke snage da izvadi maramicu iz džepa.

“Kome su bili išta krivi naši fratri?“ pitao se gledajući dolje na obilaznicu kojom su prolazili jureći ljudi u potrazi za svojom srećom ili nesrećom. Kakav to bolesni naum može doći u jedno sveto mjesto, oskrnaviti ga način da u njemu ne ostavi ništa živo. Ni ljude ni štivo jer su te prilike popaljene na tisuće knjiga i povijesne građe Širokog Brijega koje su neumorni pregaoci među franjevcima i drugim povjesničarima iz Širokog Brijega i šire skupljali i čuvali za priču koja traje. Priču koja putuje kroz vrijeme i ništa je ne može zaustaviti.

Tisuće pitanja je sebi postavljao taj nekadašnji koštunjavi momak kojeg su pritisnule godine i zna, predosjeća kako su te godine došle po svoje. “Pobili su ih sve“ bubnjalo mu je u glavi ali svejedno crkva je ostala. Okrenuo se lagano koliko su mu to godine dopuštale i bacio pogleda prema gore. Vidio je kako se zvonik naše prelijepe crkve gordo kao barjak nepobjedivi, nepobijeđeni vijori u nebo a crkva smještena na kamenu znatno većem i veličanstvenijem od Kuka na kojemu sjedi stoji i ne zove u pomoć već zove k sebi sve one koji su joj radili i rade o glavi. Jer osnovna zadaća crkve je skupljati zalutale ovčice.

Onda se sjeti one isusove: “Ti si Petar stijena i na toj stijeni ću sagraditi crkvu moju i vrata paklena je neće nadvladati. “I odista bi tako.07.02.1945 godine sotona je imala namjeru satrti tu crkvu svojim “paklenim vratima“ i nije uspjela premda je pobila sve živuće franjevce u njoj kao i dokaze koji su svjedočili o povijesti ovog naroda na kamenu.

Razmišljajući tako došao je do zaključka kako je crkva na Širokom Brijegu smještena na jednom ogromnom kamenu, stijeni koji ne da nikome da taj kamen uništi jer je taj kamen duboko ukorijenjen u dušu kamenita stvora Hercegovca i ta uzajamnost stoji i postoji dok je roda i vijeka. Na kamenu koji okružuje tu neuništivu crkvu sa svih strana, i sa strane obilaznice Grada Širokog Brijega se svjetluca ta stijena odsječena od svoje izvornosti bagerima koji su pravili obilaznicu, sa strane groblja Mekovca, pa i ove na kojoj upravo sjedi.

Ne događa se slučajno niti broj 11, jer je upravo 11-esta Dalmatinska brigada u 11 sati učinila svirepe zločine na Širokom Brijegu, i to mu odjednom dade, probudi nadu kako se ta ubojstva nisu slučajno dogodila, kako nije slučajno odabran ni lokalitet njegove i naše crkve, nastavak Božje riječi u istoj crkvi do dana današnjeg, bez obzira na namjere zlotvora koji živi i djeluje i dan danas, a koji neće uspjeti uništiti taj kamen, tu stijenu u nama, koja je oduvijek dio nas kao pjesma, u pjesmi Nene Belana: “Jer je pjesma dio nas, kad je teško pruža spas, uz nju uvijek maštamo, ljubimo il praštamo“…., premda sotona pokušava i danas još žešće u nekim dijelovima nego tog 07.02.1945 koji mnogi smatraju kao najtužnijim danom u povijesti Širokog Brijega. Jer život je neuništiv ako se ima u vidu premda mnogi zaboravljaju kako je gospodar života i smrti na ovoj zemlji samo Stvoritelj Neba i Zemlje i svega živog na njoj.

Utonuvši tako u svoje razmišljanje koje mu probudi nadu kako će se život nastaviti, obuze ga jedan lagani drijemež, blagoslovljen blagim povjetarcem koji mu osuši znoj i suze s lica i on se prepusti snu koji ga povede u neka njemu nepoznata prostranstva i blaženstva nepoznata ljudskom oku i ljudskom srcu. I ne bi mu žao što odlazi na put bez povratka na rukama dvojice anđela jer ova priča koja traje, koja putuje kroz vrijeme neće stati. Imati će je tko nastaviti. Ona će se nastaviti sve do onog dana,onog trenutka kad će se konačno zatvoriti “paklena vrata“ iz kojih neće moći više nitko izići niti kroz njih proći. Kada će svi oni što ostanu u i ispred zidina te crkve na kamenu moći gledati u nebo. U nebo kamo je otišla ova priča.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info