Svi, ama baš svi progovaraju o masovnom egzodusu naših mladih, pa čak i starih iz ovih krajeva, odlasku i Branitelja koji su stvarali ljepše i pravednije sutra generacijama koje dolaze, što poprima katastrofalne razmjere po demografsku sliku pučanstva u RH i BiH. Poglavito su odlascima pogođeni krajevi koje naseljavaju Hrvati jer su njihove sveze s EU olakšane ulaskom Hrvatske u EU,ali i svezama Hrvata s ostatkom svijeta od pamtivijeka. Čak i biskupska konferencija BiH progovara o odlascima, navodeći cifru od 150 000 ljudi koji su napustili ove krajeve. Načelnici i Gradonačelnici općina i gradova koje naseljavaju Hrvati imaju svoje viđenje odlazaka. Neki izjavljuju kako je dobro što naši mladi odlaze, dok neki odlaske pravdaju protuhrvatskom politikom iz Sarajeva koje ništa ne čini odnosno ne vraća Hrvatima dio njihovog federalnog kolača, pravdajući se kao da velika većina tog slasnog kolača nije u Hrvatskim rukama, što je jeftina demagogija tih političara.

Svoje viđenje odlazaka ima i običan puk, kao što svoje viđenje odlazaka ima i Predsjedavajući Predsjedništva BiH, i Predsjednik HDZ-a BiH dr.Dragan Čović koji spominje cifru od još 100 000 mogućih odlazaka mladih iz ovih krajeva kroz svoje uobičajene „mantre“. Svi se uglavnom slažu u jednom: “Naši mladi, i njihove obitelji pa čak i oni stariji odlaze iz ovih krajeva u potrazi za boljim životom. “E,sad se postavlja pitanje što je to bolji život i koji su to sve razlozi koji ih tjeraju vani?Bolji život se ima smatrati životom koji omogućava mladoj osobi dobivanje nekog smislenog i normalno“ plaćenog posla od kojih 1.200 do 2.000 EUR-a mjesečno, plaćanje stana i režija, osiguravanje školovanja svojoj djeci, nabavka udobnog osobnog automobila, u vrijeme vikenda odlazak sa djevojkom, suprugom ili djecom na ručak ili večeru u neki osrednje otmjen restoran, odlazak na neku kulturnu manifestaciju, ponekad obilazak svojih roditelja u RH ili BiH, po mogućnosti odmor na moru od kojih dvadesetak dana, ušteda kojeg EUR-a, i razmišljanje o dostojnoj mirovini od kojih 250 i više EUR-a, ovisno o vremenu provedenom u inozemstvu, ali ne manje od kojih 5/pet godina.

A kada su u pitanju razlozi koji naše mlade i stare tjeraju vani podosta je njih,a ja ću ovdje navesti one do kojih je moja malenkost došla razmišljajući intenzivno o njima dok sam tukao očajnički u znoju hercegovački kamen, prevrćući oštru zemlju „crvenicu“, udarajući mahnito po „vržljivim“ drvima iz moje ograde, liječeći svoju umornu dušu.

No, pođimo redom:

1.Prvi i osnovni razlog je jer ovdje nema nikakva posla sukladno kvalifikacijama mlade osobe, pa bila ona sa SSS ili VSS, osim za one poslušnike HDZ BiH ili bilo koje druge stranke koja se dočepa vlasti, pa upošljavaju svoje poslušnike i njihovu djecu koja se šepure na svakom koraku, što ovi potonji više ne mogu gledati jer im je postalo mučno od njih,

2.Drugi razlog je neuređenost društva u oblasti odgovornosti vladajućih političkih struktura za grijehe prošlosti, sadašnjosti a u naše mlade se uvuklo u kosti beznađe kako ništa ne mogu očekivati ni u budućnosti od bilo koje vladajuće političke garniture, koje se ne boje nikoga i ničega jer nikada nisu procesuirani ni za kakav kriminal osim sitnih riba,

3.Treći razlog je svjesnost odnosno uvjerenost naših mladih kako se ništa u njihovu životu neće i ne može promijeniti bez obzira kome dali svoj glas na bilo kakvim izborima,

4.Četvrti razlog je uzaludnost njihovih pokušaja za opstankom ovdje pa ma što probali a probali su nekoliko puta, uzgajajući smilje, duhan, voće, povrće, ovce, koze, krave, praveći med, i sve je to propalo jer je netko svjesno sve to uništio odnosno devalvirao,

5.Peti razlog su odista niske plaće u poduzetnika koji im za mizernih 500 do 700 KM mjesečno piju krv a oni znaju kako za isti ili sličan posao vani mogu dobiti preko 1500 EUR-a mjesečno, a osim toga ovamo su ostali dužni bankama, ljudima, JP, rodbini ili prijateljima, a više se nikada ne žele buditi i po nekoliko puta po noći, ustajati i lijegati mrgudni i neraspoloženi.

6.Šesti razlog je promjena sredine premda nije tolika nužda za odlazak, jer je život tako kratak a ne žele ga potratiti kroz nečije zacrtane šprance.

7.Sedmi razlog je napredovanje u poslu i karijeri jer je ovamo zavladala zasićenost ponudom i potražnjom takvih profila, dok bi vani njihova kvalifikacija bila više cijenjena, a pri tome se misli na visoko obrazovane kadrove iz sfere znanosti i umjetnosti,

8.Osmi razlog je osobne prirode i proizvoljan je od osobe do osobe. Netko bježi od nekoga ili nečega,netko je razočaran u ljubav, u život, a netko jednostavno voli promjene, a ovamo mu je sve postalo dosadno, a u pravilu su to većinom samci.

9.Deveti razlog je taj jer podosta naših mladih želi otići vani i zaraditi isključivo i jedino za bolji automobil jer želi parirati onim kolegama koji već imaju bolji auto od njega a on ga se ovamo ne može sebi priuštiti. Kada i ako uspiju zaraditi i kupiti takav auto vraćaju se bez prebijena novčića na grbaču svojim roditeljima.

10.Deseti razlog je najčudniji a on je odlazak nekih žena vani premda ovamo ima supruga sa relativno dobrim primanjima, zdravu djecu, sređen život, stambeno pitanje, a odlaze raditi u restoran negdje u državama EU gdje će guliti krumpir, čistiti luk, mrkvu ili pospremati sobe. Odista čudno ili pak nije? Možda postoje još neki razlozi za odlaske ali ti razlozi leže u glavama takvih osoba, poznati samo njima.

Sumirajući „bolji život“ i razloge odlazaka kao odgovor se nameće samo jedan: “Mladi odlaze zbog ništa.“ A to ništa je ono veliko ništa s kojim su se rodili, s kojim su živjeli i oni i njihovi roditelji, i koje ništa im se uvuklo u kosti i po njihovom mišljenju pratiti će ih sve do konca njihova života ukoliko sami ne odluče promijeniti to ništa u nešto. A to ništa je beznađe, očaj, apatija, depresija, paranoja, halucinacija, uzaludnost pokušaja na svakom koraku, koja se pretvara svakim danom sve više u mržnju, gubitak empatije prema bilo kome osim prema sebi.

Mogu li se naši mladi zbog gubitka nade u bolji život kriviti ičim? Može li im se zamjeriti išta imajući u vidu kako su to ipak mlade osobe koje ne žele potratiti svoj život uzaludno, jer vjeruju kako zavrjeđuju više nego im se nudi, a ovamo im se odista ne nudi ništa, premda ih se podosta zbog gubitka nade odaje uzaludnim strastima? Ne, ne može im se puno toga zamjeriti ukoliko žele živjeti životom doličnim života naše katoličke vjere. Može li im se karakteru prišiti kukavičluk i to ne onaj kukavičluk svojstven ljudima koji neće da se bore, već kukavičluk svojstven malodušnim ljudima?Ljudima koje ljudi nazvaše sitnim dušama? To e pitanje za ozbiljne rasprave.

Međutim,sada ipak mora doći ono međutim koje razmatra druge strane tog „boljeg života“ naših mladih. Odlazeći u taj neki “bolji život“ naši mladi preuzimaju i određene rizike kojih nisu u principu svjesni a koji će ih pratiti na svakom koraku i sve više. Potpuno je evidentno kako je EU tvorevina utemeljena i stvorena s jednim isključivim ciljem stvaranja istih jedinki bez osjećaja vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta, gdje je jedino mjerilo svih stvari novac, moć, mogućnosti i u takvom ambijentu naši će mladi a poglavito njihova djeca obitavati.

Odlaziti će u crkve na svete nedjeljne mise u Njemačkim i drugim gradovima EU, družiti će se poslije svetih nedjeljnih misa, voljeti će osobe suprotnog spola, obilježavati će svoje svetkovine, ali će se svakodnevno susretati sa osobama istog spola kako se drže za ruke ,kako se „vjenčavaju“ odnosno sklapaju isto spolne veze, kako vode usvojenu djecu, kako paradiraju s duginim bojama u gay paradama, kako se mladi sve više i više rastaju, kako je posve normalno popušiti koju“travu“, kako je normalno legalizirati tu travu jer „sve studije pokazuju“ kako ta trava marihuana ima odlična medicinska svojstva, kako je normalno izvršiti abortus, izvršiti eutanaziju starih i bolesnih osoba jer je to „pomoć“ njima,kako je sasvim normalno njihove roditelje koji su onemoćali u Hercegovini, Bosni ili Hrvatskoj smjestiti u starački dom ili im plaćati kućne pomoćnice ili medicinsko osoblje, kako je posve normalno doduše ne odmah u početku ne odlaziti na svete nedjeljne mise jer se Bog može moliti i kući, kako je posve normalno tretirati svećenike kao obične ljude jer su i oni grješni, napadati biskupa Perića, papu,Međugorje, njihov lagodan život, kako je posve normalno naići kraj praznih i zaključanih crkava, odnosno pored crkava koje su pretvorene u javne kuće, ili kuće trgovačke, te kako je posve normalno vidjeti kako na svetim nedjeljnim misama u Njemačkim gradovima u crkve odlazi pet-šest olinjalih staraca Švaba? Kako je posve normalno izgubiti svaki osjećaj za kuću staru u Hercegovini koja već prokišnjava, jer će joj se vratiti kada zaradi za mirovinu pa taman 250 EUR-a mjesečno a za ostalo će vidjeti. Kako je potpuno svejedno našim mladima što iz svih gradova koje naseljavaju Hrvati odlazi sve više i više mladih dok se u šipražjima oko njihovih kuća kote zmije otrovnice, a miševi sve više prodiru u kuće i nagrizaju sve čega se dočepaju jer su gladni, jer ih nema tko zaustaviti. Jer nema nikoga da zaustavi ovaj očaj koji nas sve skupa košta a još skuplje će nas koštati. Konačno svi će na kraju reći, i naši mladi i njihovi roditelji pa čak i njihove bake i djedovi: “ Šta će ovdje? Ta jedan je život i treba ga proživjeti kako se može najbolje“ kao da su ti EUR-i jedina vrijednost i jedino mjerilo života.

Možda ove moje misli i riječi koje ostavljam iza sebe djeluju ko jeftina demagogija ili populizam, koja će naše mlade i njihove roditelje još više rasrditi, jer će im se učiniti kako sam i ja jedan od onih “uhljebljenih“, a kada se uvjere a u to se lako uvjere kako sam ja jedan od njih, i to među najgorima od njih, reći će: “ma pustite njega, to je onaj ludi zaboravljeni Branitelj“ ali riječi i misli koje moram s nekim podijeliti, nekome ih moram ostaviti, netko će ih možda čitati ili pročitati, jer ja ne želim ostaviti svoju kuću. Ne želim se odreći ovog jeftinog života ovdje koji nema cijene. A ovaj jeftini život mi je sve. Možda sam se naučio živjeti jeftino pa lakše podnosim loše auto, krov koji prokišnjava, uništeno smilje, duhan, demagogiju političara ala dr.Dragana Čovića, neplaćene račune, ovrhe koje dolaze, presude sa sudova koje sam izgubio, ljude koji su me iznevjerili, ministre u Vladi i direktore javnih poduzeća i škola koji su me barem jedanput u životu “preveslali“, policajce koji su me zaustavili i naplatili mi kazne, licemjerstvo ljudi, prazna obećanja i „snitre“ koje me prate kao svako dobro jutro. Ali ipak to moje „dobro jutro“ koje me budi hvala Bogu još uvijek do „onog dana“ svakog dana daje mi nadu u bolji i pravedniji život u mojoj staroj kući koja je moja. Koja svakog dana otvara svoje prozore rukama moje žene, koje spravljaju hranu koju imaju zahvalno, zahvaljujući Bogu na svakom plodu i daru. Na daru života koji je više puta bio u neprilici, ali ga je uvijek nešto ostavilo u prilici, na površini da lebdi i gleda u nebo. Da vjeruje i da se nada kako još uvijek i nikada neće biti sve izgubljeno za bolji i pravedniji život ovdje. U „bolji život“ ovdje pa taman otišli svi a nikada neće svi otići. Uvijek će ostati jedan dio koji će kao klica buditi i stvarati život u ovom zemaljskom raju. I opet će neko novo sunce zasjati na licima ljudi koji će opet postati i ostati ljudi koji ne bježe, jer bježati će samo zmije i pacovi, šišmiši i vrane. A ono ništa će se konačno pretvoriti u nešto zbog kojeg vrijedi živjeti, raditi i stvarati. Ono nešto zbog kojeg vrijedi i umrijeti.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info