Svi smo barem jedanput u životu pokušali imitirati nekoga ili nešto. Neku domaću životinju poput, kenjca, magarca ili tovara kako mu drago, kokoš, pijevca, psa, mačku, kravu, konja, pticu pjevicu, ili pak nekog političara ili javnu osobu. Nekome tko se u tome pronađe to postane i ostane profesija pa kroz život hoda i zaradi koji novčić imitirajući poznate osobe. Neki umjesto da pjevaju svojim glasom svoje ili tuđe pjesme imitiraju glasove pjevača i takvi u principu ostanu na margini uspjeha jer se nisu potrudili biti svoji pa su zbog toga ostali zauvijek zarobljenici tuđih glasova u svom tijelu bez autoriteta i autorskog talenta.

Ipak kad se sve sabere i oduzme svi smo mi htjeli il ne htjeli imitatori nekoga ili nečega. Imitiramo nekoga ili nešto što bismo željeli biti ili ga oponašati jer sami to nismo postali zbog niza razloga. Oponašamo ili imitiramo bogataše, pjevače, glumce, gospodarstvenike, sportaše, političare, sve poznate i nepoznate tzv “uspješne“ ljude. Imitiramo ih u odijevanju, friziranju, izjavama, gestikulacijama, mimikrijama (prilagođavanje okolini), pa čak i u izgradnji stambenih i svih drugih objekata u našem vlasništvu. Ponekad, reklo bi se čak vrlo često se zaletimo iznad svojih mogućnosti a to uvijek po nagovoru svojih boljih polovica, bliže ili daljnje rodbine pa se zadužimo u tolikoj mjeri da nas dosta potone zauvijek i nikako na površinu dok se velika većina nas bori za zrak na površini vode iz koje ne možemo nikako na suho,jer su okovi na našim nogama i suviše teški.

Postali smo imitatori tuđih likova i sudbina koje nisu dio našeg života jer bismo inače ostali u sjeni svih društvenih zbivanja a to nam ne daju okolnosti našeg života u koje smo sami upali ili nas je netko u njih „uvalio“. Postali smo sastavni dio imitacije života, po uzoru na naslov filma iz 1959 godine „Imitation of life“ gdje se u glavnoj ulozi pojavljuje čuvena glumica Lana Turner. Imitiramo život koji nije ni sjena života kojega živimo. Posjećujemo određene manifestacije premda nam tu nije mjesto, poput prezentacija likovnih dijela, knjiga, kazališnih ili glazbenih priredbi, te mnogih drugih javnih i kulturnih događanja. Znamo se zateći i u ekskluzivnim restoranima, caffe barovima, diskotekama, te na svim drugim javnim mjestima na kojima se časti i slavi život u punini svog bića. Na mjestima koja su rezervirana za neke druge slojeve društva.

Za neke bogatune ili pizdune svejedno. Neku bogatiju klijentelu koja izvire niotkud a negdje-nigdje kad za to dođe vrijeme završava. Za neke sustavne ljude (ljude sustava) a ne sustavne ljude koji sve rade sustavno a koji se ne brinu jesu li im dospjeli krediti na naplatu, prijeti li im ovrha i blokada računa zbog neplaćenih rata kredita, struje, vode, telefona, svih vrsta prekršajnih kazni, jesu li im supruge digle nos zbog nemogućnosti odlaska u svatove, na krštenje i krizme bliže ili daljnje rodbine, zbog nesposobnosti njihovih muževa pa hodaju raščupane ko kokoške, u posuđenoj odjeći i obući, dok se sve druge šepure u najnovijima haljinama, sandalama, vozajući se u mercedesima ili nekim drugim njemačkim automobilima, a one moraju njih moliti da ih vozi u golfu II, koji kašljuca zbog goriva na rezervi, ili nekom drugom autu koji je stariji od njih samih.

Za neke ljude koje ne zanima problematika razvojačenih branitelja bez ikakvih stalnih mjesečnih primanja iz rata, jer njih rat nikada nije zanimao, ta oni su uvijek imali važnijeg posla od njega, a ako su se kojim slučajem i zatekli u njemu on je njih zaobišao zbog njihove mimikrije (prilagođavanja okolini). Za ljude koji se znaju smješkati u danom trenutku premda je situacija daleko od ležerne. Koji znaju načiniti sućutno lice po potrebi. Koji znaju glumiti i odglumiti svaku situaciju jer je gluma sastavni dio njihovog života.

Za one koji posjećuju određene Svete mise nedjeljom u isto vrijeme sa svojim boljim polovicama odjeveni po najnovijoj modi i sukladno godišnjim dobima ili vremenskim prilikama. Koji ne propuštaju niti jednu veću crkvenu prigodu, pa taman ona bila sahrana, Svi Sveti ili Dušni dan kako bi bili dio tog ambijenta gdje mogu biti zamijećeni jer njihova prisutnost na takvim prigodama pogoduje njihovom ukupnom imageu priznatih članova društva kojima je sve omogućeno. Kojima je sve dopušteno. Tugovanje i radovanje po potrebi.

Ovi navedeni slojevi društva nemaju potrebe glumiti život jer oni žive onakav život kakav bi on trebao izgledati premda taj i takav život nije u pravim rukama. Prigrabili su ga oni kojima je netko to omogućio, a konačno i oni su dobrim dijelom sudionici izgradnje takvog života. Jer za takav život ne možeš biti polovičan čovjek. Ili su unutra ili van. Sredine nema. Ukoliko želiš biti aktivni sudionik takvog života moraš biti spreman pogaziti određene principe i ideale. „Jer za ideale ginu budale“, kako je to u svojoj pjesmi “Na zapadu ništa novo“ opjevao Bora Čorba.

Kako bi se ovi koji se ne uklapaju u takve koncepte barem održavali na životu ovdje, ukoliko nisu odlepršali kao mnogi drugi na neke zelenije grane Irske, Njemačke Austrije, Švicarske, Norveške, Švedske i sl. počinju imitirati život, imitirajući ga svugdje i uvijek po uzoru na ove koji ga istinski žive. Nitko osim njih samih ne zna koliko je glupa i jeftina njihova obmana imitacije života. Kako oni tom imitacijom života nikoga ne zavaravaju doli sebe. Kako im ta imitacija dođe vrlo skoro na naplatu. Pokuca im na vrata u liku plave ili ljubičaste omotnice. I tako iz dana u dan dok im se ne smrkne. Dok im ne padne mrak na oči,na njihovog golfa II,na njihove već odavno blokirane bankovne račune, raščupane supruge koje svako malo dižu nos zbog njihove nesposobnosti i zvocanja: “Kakav si ti Branitelj? Ti si nitko i ništa. Pogledaj druge što imaju. A gdje si ti?“

Zbog te imitacije života dosta ih je završilo u kanalizaciji života ovdje ili negdje. Pogrbljeni ili ostavljeni svejedno. One malo jače genske građe nešto drugo snađe. A tek rijetke neki zalutali zlatni metak sreće pronađe. Svi ga tražimo ali on ne pronalazi nas. Konačno se zapitamo možemo li živjeti život bez njegove imitacije. Odista možemo ukoliko ga prihvatimo kakav on uistinu jest. Sa svim svojim jutrima,danima i noćima. Tjednima,mjesecima i godinama. Sa svim svojim bremenitostima ne bježeći od njega, prihvaćajući ga onakvog kakav nam je dat i tek ćemo ga tada zavoljeti bez njegove imitacije. A netko će nam usput zasigurno pomoći nositi ga. Jer uvijek se nađe usput poneki Šimun Cirenac.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info