FOTO: Nedjelja.ba

Župa Svih svetih u Jarama nalazi se u jugozapadnome dijelu širokobriješke općine na obroncima Mostarskog blata, između sela Biograca u župi Ljuti Dolac i Uzarića koje pripadaju župi Široki Brijeg. Sastoji se samo od sela Jare koje ima čak 16 zaselaka…,- piše portal Nedjelja.ba.

Ako autom od Mostara krenete prema Širokom Brijegu nakon savladanog planinskog masiva, koji je najveća prirodna prepreka između ta dva grada, ugledat ćete plodnu i vodom bogatu ravnicu, to jest, krško polje koje je poznato pod nazivom Mostarsko blato ispod kojeg teče rijeka Lištica.

Zahvaljujući povoljnijim klimatskim uvjetima, plodnim poljima i izvorima vode, Blato je od davnina pružalo pogodne uvjete za život. Tomu svjedoči više gradinskih lokaliteta i na desetine kamenih gomila diljem današnjeg Blata.

Drevno ime Jare

Iako je župa relativno mlada, ime sela Jare spominje se prije više od pola tisućljeća, točnije u turskom defteru iz 1468. Naravno, prvo spominjanje imena ne znači i početak, nego samo jedan dokaz o (dijelu) starosti. Jare su postojale i mnogo ranije i prosto vrve stećcima u različitim nekropolama kao što su Vinogradine i Čerezovci. Kontinuitet ljudskih naseobina postoji, ali nemoguće je saznati otkada se ovo selo zove Jare.

Od velike župe nastale manje

Koliko god bilo nejasno i nemoguće ustvrditi starost sela, s druge strane o župi Jare sve je poznato i zapisano. Ona ove godine obilježava 51 godinu postojanja jer se 1966. odvojila od vjerničke zajednice u Ljutom Docu. Međutim, u starijim vremenima obje su pripadale velikoj i prostranoj župi Blato koja je otprilike obuhvaćala prostor današnje općine Široki Brijeg (388 km2). O njezinoj povijesti mogla bi se napisati poveća knjiga, međutim nas zanima 1844. kada se Hercegovačka franjevačka provincija odvojila od Bosne Srebrene. Tada je ondašnji biskup, fra Rafo Barišić, novu župu nazvao Širokim Brijegom. Od te župe, nekoć zvane Blato ili Čerigaj, faktički su nastale sve današnje vjerničke zajednice u tom kraju. Tako i Ljuti Dolac 1864.

Tri župnika i biskupa te pet papa

Prema ustaljenome redu i praksi nastanak nove župe u Jarama pratila je materijalna izgradnja prijeko potrebnih zdanja bez kojih se ne može. Tako je 1967. sagrađena župna kuća, a 1970. i moderna crkva. Zanimljivo je spomenuti kako je za pola stoljeća u Jarama bilo (samo) tri župnika. Svakog župnika je postavio drugi biskup, a za to se vrijeme izmijenjalo pet papa.

Novu crkvu blagoslovio je biskup mons. Petar Čule 1971., a prvi župnik je bio don Nedjeljko Galić, naslijedio ga je 1985. don Tomislav Majić, a njega 1993. sadašnji župnik don Krešimir Pandžić.

Upravo smo s njim u crkvi razgovarali o pastoralu, statistikama i općenito župi. Budući da smo u Jare župniku i njegovim suradnicima, a našim sugovornicima, kasnili skoro sat i pol, zbog neplaniranog produljenja boravka u obližnjoj župi Rasno “nismo gubili ni minute” te smo odmah krenuli na posao.

“Dekretom 487/1966 župa Jare je osnovana i danas s istočne strane graniči s Biogracima, jednim od sela župe Ljuti Dolac te sa zapadne strane Uzarićima, filijalom Širokoga Brijega. U vrijeme osnivanja Jare su imale 1 350 vjernika u 235 kućanstava. Župa danas broji 253 kuće i 845 vjernika iz čega se dosta može iščitati. Imamo 18 ministranata, 10 prvopričesnika, 18 krizmanika. U prosjeku bude 10-ak krštenja i 15-ak sprovoda, a na misu ide oko 60 posto vjernika. Zaštitnik župe su Svi sveti”, rekao nam je na početku osobnu kartu župe Jare don Krešimir i progovorio o duhovnim zvanjima.

“Od svećenika porijeklom iz ove župe možemo izdvojiti don Stanka Lasića, katedralnog župnika u Dubrovniku i s. Janju Gilju, franjevku. Među živima nisu svećenik don Mijo Primorac i šest sestara, od kojih i s. Salezija Anić, nekadašnja provincijalka sestara franjevaka. U prošlosti bila su dva redovnika zvanja rodom iz Jara to su fra Nikola Anić i fra Božo Ćorić”, naglasio je župnik u Jarama te nas proveo župnom crkvom objašnjavajući spremno svako pojedino umjetničko djelo i detalj.

Skladan interijer s prefinjenim ukusom

Riječ je o lijepoj i modernoj župnoj crkvi i njezinu interijeru na kojemu se vidi kako je redovito, narodski rečeno, “ulagano”. Izgrađena poslije Drugog svjetskog, a neoštećena u posljednjem ratu, može se reći da nije imala turobnih vremena u vidu devastacija. Znajući kako je ovdašnji puk samoinicijativno želio prije 50 godina svoju crkvu i župu, stvari postaju jasne. Vjernici iz Jara vole svoju crkvu i o njoj se brinu.

Pogled iznutra zauzima veliki oltarni mozaik Preobraženja Gospodnjeg koji zajedno s ambonom, krstionicom, kipovima Isusa, BDM te svetohraništem čini kompaktnu cjelinu. Vidljiv iz svakog dijela crkve jednostavno potiče na molitvu i sabranost. Za ovo stvaralačko djelo iza oltarskog zida angažiran je Aetelje Stanišić iz Sombora. Mozaik je dar obitelji Zdravka i Stanke Lasić.

Projektno rješenje tabernakula uradio je arhitekt Vlado Laić. Novo svetohranište je nabavljeno u radionici Sv. Klare u Splitu. Kako smo saznali u isto vrijeme kad je urađen veliki mozaik postavljeni su i vitraji, njih deset, rad akademskog Ante Mamuše.Vitraje je uradilo i postavilo staklarsko poduzeće Kristal iz Viteza, a rađeni su prema predlošcima iz života Isusa i Marije te prikazuju evanđeliste i ostale Božje ugodnike.

Zbog nedostatka novčanih sredstava i u namjeri da postaje Križnog puta budu originalni autorski rad, pribjeglo se potrazi replike prikaza Muke Isusove. Tako je izbor pao na renomiranog akademskog slikara Vasilija Josipa Jordana koji je 2005. radio za crkvu Sv. Frane na obali u Splitu. Mozaik je zajedno s vitrajima blagoslovio 1. studenoga 2014. mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.

Kao svojevrsni preduvjet za proslavu pola stoljeća župe, unutar crkve su godinama prije velike obljetnice lagano zamjenjivani, dograđivani ili rađeni novi elementi.

Tako su promijenjeni prozori i staklene stijene, uređene zidne plohe unutrašnjosti, dograđen predulaz, vjetrobran ili atrij. Također, dograđen je amfiteatarski tip smještaja za vjernike na koru, urađena je rasvjeta i ozvučenje.

Kao kruna radova u Godini milosrđa 2016. postavljena je ispovjedaonica u dnu crkve ispod kora. Urađena je u Posušju od hrastovine, a krase ju, osim dva ulaza za vjernike, slike Sv. Leopolda Bogdana Mandića i sluge Božjega Petra Barbarića.

Spomenik, Gospina špilja i fontana

Nakon svojevrsnog povijesnog hoda kroz interijer crkve, izašli smo u dvorište koje je također lijepo i skladno uređeno. Hodajući Bosnom (i Hercegovinom) kroz gradove i sela zaključili smo da nema ništa ružnije nego kada je župna okućnica, to jest imovina oko župnog ureda i crkve zapuštena i prljava. Nažalost, često se samo to upamti, tako crkva može kriti prelijepe umjetnine, a župa se može odlikovati dobrim pastoralnim radom, ali u sjećanju ipak ostaje (samo) neuređena trava, nepaženo drveće i šiblje.

U Jarama je čista suprotnost. Svaka travka je na svome mjestu, a dvorište krase i za nas u Bosni egzotične biljke koje uspijevaju u samo toplijim krajevima. Sve je dovedeno pod konac, dvorištem trči mnoštvo mačaka, a župnik nam kaže da zbog toga nema miševa i zmija koje su u kamenjaru prava pošast i opasnost.

Za vrijeme don Krešimira realizirana je ideja spomen-obilježja žrtvama ratova porijeklom iz Jara.

Spomenik je naslonjen na prometnicu koja prolazi kroz selo i projektirao ga je ing. Vlado Lasić. Budući da su na njemu uklesana imena mahom mlađih ljudi, muškaraca u naponu snage, ideja vodilja za gradnju bilo je prekidanje tih života. Zato vrhovi dijelova spomenika izgledaju “odlomljeno”. Na njemu se nalaze imena žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća njih 115, a na ploči su i 14 branitelja iz posljednjeg rata.

Kako nam župnik veli, a to se i samo nameće, važna duhovna postaja u samome krugu župne crkve je špilja Majke Božje Lurdske. Često se mogu vidjeti vjernici koji radnim danima mole pred špiljom ne ulazeći u crkvu. Radovi na špilji započeli su 1989., ali su zbog ratnih događanja obustavljeni te je don Krešimir 1998. nastavio i iste godine finalizirao izgled.

Dvorište krasi i skladna i moderna fontana koja ne odskače od ostalog eksterijera. Veliko osvježenja za izgled, ali sigurno i zvučnu te tjelesnu okrjepu za vrijeme vrućih dana. Ako se ne može piti ona ipak rashlađuje.

Zborovi i život mladih

Nakon razgovora sa župnikom ponovno smo ušli u crkvu gdje nas je na mjestu predviđenom za animatore misnih slavlja čekala Ines Zovko,članica zbora Fides.”Zbor ima male i velike animatore pjevanja. Mali zbor broji 25-30 članova i čine ga djeca od prvog do posljednjeg razreda osnovne škole. Vode ih Kristina Ćorić i Ivan Lasić. Zatim oni prelaze u veliki zbor s mojom generacijom i starijima gdje nas također ima oko 25. Veliki zbor uz mene vode: Ana Zelenika i Magdalena Buhač. Cjelokupni zbor predvodi prof. Anita Miličević. Uobičavamo ići na natjecanja. Tako smo bili u Mostaru, zborovali smo u katedrali. Na misna slavlja dolazimo svi redovito i pjevamo”, rekla nam je Ines i naglasila da se vježbe zborova održavaju svaki tjedan. Kako smo saznali mali zbor ima probe subotom, a veliki zbor petkom navečer. Na kraju nam je Ines upriličila kratku izvedbu pjesme Milost.

Potom smo razgovarali s, također “predstavnikom” mladih snaga župe Jare, Tomislavom Anićem. On nam je govorio o životu i djelovanju mladih, ali nažalost i iseljavanju koje je sveprisutno. Međutim, očito je kako u Jarama ima nade.

“Broj mladih se smanjuje, najviše odlaze u Njemačku i Hrvatsku. Također odlaze i čitave obitelji. Ne idu kao prije samo muževi već sada povedu sa sobom cijelu obitelj. Primjerice, moj razred je imao više od 20 učenika, a danas smo došli u situaciju da jedan razred ima 5-6 đaka pa se moraju spajati da bi se organizirala nastava”, rekao nam je Tomislav i istaknuo kako većina mladih studira u Mostaru, mali broj odlazi u Split, a najmanji u Zagreb. “Studenti koji odu u Hrvatsku i inozemstvo obično se ne vraćaju jer nađu prikladan posao. Oni koji studiraju u Mostaru obično pokušaju naći posao u našoj Hercegovini, ali zbog prilika (i neprilika) napuštaju”, rekao nam je mladi Anić i istaknuo pozitivna događanja u župi u vidu članstva u Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Jare koje njeguje starinske običaje, ples, sviranje starih instrumenata, očuvanje tradicije. Društvo ima 40-ak članova i često putuju po BiH i Hrvatskoj.

Zanimao nas je život onih mladih koji ostanu u Jarama. Saznali smo kako većina njih radi u Širokom i Mostaru jer postoji dosta tvrtki koje se bave proizvodnjom. Nekoć davno ljudi su se bavili poljoprivredom, a danas je toga sasvim malo, svega nekoliko obitelji od toga živi. Uzgaja se i smilje, bilo je toga i više prije, ali padom otkupne cijene to se smanjilo. Jare se mogu pohvaliti prvom plantažom smilja u BiH, a postoji i destilerija i prerađivački dio, dakle potpuno zaokružen proces od uzgoja do proizvodnje ulja.

Osim smilja važno je naglasiti da se uzgaja i lavanda, a danas počinje malim koracima ideja uzgajanja melise. Riječ je o biljci sličnoj ljubičici, plantažno se uzgaja i koristi za sapune, mirise i tomu slično. Još je to u povojima i u istraživanju te se ne zna što će biti od toga.

Kako je bilo prije?

Nakon Tomislava razgovarali smo s Viktorom Lasićem koji je istaknuo da se sve manje ljudi bavi poljoprivredom jer praktično ne postoji otkup. Drugi problem, kako smo saznali, je isparcelizirano zemljište među nasljednicima što ne pogoduje masovnoj proizvodnji. Danas je nemoguće okupiti sve te nasljednike na jednom mjestu jer su rasuti po svijetu.

Razgovarali smo i o nepostojanju infrastrukture koja je u Jarama u vremenu osnivanja župe predstavljala veliki problem jer se nije išlo asfaltiranim nego improviziranim prometnicama tzv. Bijeli put. Tu politiku zapostavljanja hrvatskih krajeva već smo upoznali u mnogim župama…

Razgovarajući o životu prije i sada došli smo do određenih zaključaka. Kako nam Viktor reče prije je bilo toliko mnogo djece koja su se morala potruditi s očevima i susjedima da nađu neku njivu na kojoj će se moći igrati, a danas imaju uređena igrališta, terene, ali nema tko na njima trčati. Prošlih godina se u osnovnu školu upisivalo veoma malo djece 4-5 po generaciji. Ove godine je brojka upisanih sve fascinirala. Prvašića je 12 što uistinu nudi nadu.

Jare su kuća

Na kraju razgovora zanimalo nas je što znači Jare, jer ako se ne može zabilježiti prvi spomen imena sela možda se zna njegovo značenje. Viktor nam je rekao da je jara zapravo kuća.

“To su kuće zidane kamenom, a prekrivane slamom. Služilo je ljudima koji su se bavili stokom, što je bio i zaštitni znak ovoga mjesta. Naši djedovi su čak i selili sa stokom u planinu, oni se toga sjećaju. Te kuće su se zvale jare te je vjerojatno od toga došlo ime”, rekao nam je sugovornik naglašavajući da nitko nije našao trag prvog spomena imena sela te nam nabrojao sve zaseoke koji su formirani prema prezimenima: Zelenike, Lasići, Ivkići, Bevande, Ćorići, Anići, Zovke, Buhaći i Gilje.

Budućnost je u dobrim obiteljima

Na kraju smo opraštajući se od ove župe, jer je valjalo ići nazad u Sarajevo, pitali župnika kakvu budućnost vidi.

“Ja se nadam da će ova župa živjeti. Ima svoju budućnost i perspektivu. Sada je sve na mladima. Ukoliko oni budu imali posla na ovim prostorima budućnost je blistava. U posljednje vrijeme se počelo raditi na smilju uz drugi izvor prihoda na Širokom Brijegu svatko nađe posao da može prehraniti svoju obitelj”, rekao nam je don Krešimir naglašavajući činjenicu koju uvijek ponavlja svojim župljanima da ni vani nije tako sjajno.

“Ovdje kad radiš si sa svojom obitelji. Ako imaš plaću ne moraš davati pola za stanovanje. Ako ne radite oboje u obitelji onda ste tamo socijalni slučaj”, naglasio je župnik ono što često govori i „s oltara“ i u neobavezujućem razgovoru. Naveo nam je i primjer jedne obitelji koja se brže vratila nego je otišla jer i tamo treba šparati i zasukati rukave.

Župnik nam je rekao da zna koliko je prije bilo mladih obitelji s djecom, ali ne treba pretjerivati kako kaže jer ima ih i danas. “Ne možemo reći da ih nema. Ima života, ima rada, ima djece koja idu u školu”, rekao je na kraju don Krešimir ponavljajući onu poznatu misao da je prva škola obitelj, a sve ostalo je nadogradnja.

Monografija Župa Jare

U župnoj crkvi u Jarama 29. listopada 2016. predstavljena je monografija Župa Jare povodom proslave 50. obljetnice osnutka. O monografiji su govorili: fra Ante Marić, don Božo Goluža, urednik i don Željko Majić, priređivač. Glazbeni dio su upotpunili veliki i mali župni zbor Fides. Vrijedna je to knjiga koja govori o svim aspektima ove župe.

Na predstavljanju su bili nazočni gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević, predsjednik Gradskog vijeća Vinko Topić i predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke Zdenko Ćosić. Zanimljivost je ta što su na predstavljanju bila sva tri župnika ove župe.

Željko Ivković / Nedjelja.ba