Prije 18 godina, svjetlo dana ugledala je svojevrsna literarna biografija Stipe Ivankovića Lijana, puno poznatijeg kao ‘Stari Lijan’. Knjiga nazvana ‘Lijanov san’, prvi objavljeni roman Dragana Marijanovića, barem kako se tada govorilo u Hercegovini, bila je jedna od najočekivanijih – Lijanovići su bili na vrhuncu uspjeha i gospodarski simbol Hercegovine. Danas njihovo poslovno carstvo ne postoji, obitelj je uzdrmana sudskim procesima, a bolje ne stoji ni sama stranka koju su osnovali, jedina višenacionalna čiji su osnivači i utemeljitelji braća iz Širokog Brijega.
Bivši federalni dopremijer i ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva i predsjednik ‘Narodne stranke Radom za boljitak’ (NSRZB) Jerko Ivanković Lijanović, njegov brat Slavo, zajedno sa još sedam suradnika, pred Sudom BiH nepravomoćno su osuđeni na ukupno 53 godine zatvora zbog organiziranog, financijskog kriminala u aferi ‘Meso’.
Svi se terete za utaju poreza, pranje novca, krivotvorenje poslovnih knjiga djela u nekoliko ‘sestrinskih’ poduzeća, moraju platiti 80.000 KM kazne i vratiti 14 milijuna KM, kako je sud dosudio, nezakonito stečenih. Jerka Ivankovića Lijanovića nepravomoćno tereti još jedna presuda iz siječnja i to za zlouporabu položaja i ovlasti tijekom mandata u federalnoj vladi – zbog malverzacija oko poljoprivrednih poticaja osuđen je na devet godina zatvora i povrat koristi od 652.000 KM.
Na sve optužbe i osude Lijanovići inzistiraju na svojoj nevinosti, naglašavajući da se radi isključivo o političkim motivima.
“Jako mi je žao da je i Vijeće Suda BiH podleglo političkim utjecajima i pokušalo donijeti osudu za nešto što nisam počinio. Očito se radi o daljem političkom pritisku kako bih ja odustao od političkog angažmana. Put do pravde i istine je dug i težak ali vjerujem da će biti dostižan i da ovakve presude temeljenje na političkom utjecaju će biti poništene na višim sudskim razinama. Neću odustati i boriti ću se do kraja za istinu jer više od neimaštine čovjeka boli nepravda”, reakcija je Jerka Ivankovića Lijanovića na jučerašnju, nepravomoćnu presudu Suda BiH.
“I 2014. godine, samo dva dana prije početka predizborne kampanje, priveli su me i uklonili iz političkog procesa kao predsjednika izbornog štaba Narodne stranke Radom za boljitak, a na slobodu me pustili samo dva dana nakon prebrojavanja glasova čime je očito da se sve vrijeme do danas radi o politički montiranom procesu”, zaključuje on u svojoj reakciji.
Iako njegove izjave imaju i činjenične osnove jer mu je i prva, nepravomoćna presuda dostavljena čak devet mjeseci nakon izricanja i u jeku ovogodišnje predizborne kampanje gdje se kandidirao za člana Predsjedništva BiH, nedvojbeno je da se nekad najveće poslovno carstvo u Hercegovini ugasilo, ali i da je budućnost njihove stranke ‘Narodne stranke Radom za boljitak’, više nego upitna.
A ne tako davno, prije 18 godina, svjetlo dana ugledala je svojevrsna literarna biografija Stipe Ivankovića Lijana, puno poznatijeg kao ‘Stari Lijan’. Knjiga nazvana ‘Lijanov san’, prvi objavljeni roman Dragana Marijanovića, barem kako se tada govorilo u Hercegovini, bila je jedna od najočekivanijih – Lijanovići su bili na vrhuncu uspjeha i gospodarski simbol Hercegovine.
Tu je, danas pokojni, Stari Lijan, sažeo cijeli svoj mukotrpni životni put, o obitelji, Širokom Brijegu. Cijelom knjigom isprepliću se dijelovi o odrastanju njegovih četvorice sinova, Jerku, Mladenu, Slavi i Jozi, od kojih su se dvojica, Jerko i Mladen, obrela u politici, a dvojica, Slavo i Jozo u “biznisu”.
Za svoju djecu Stari Lijan je kazao: “U slučaju moje dice, ja san isto što i diverencijal u motora. Kad dođe uzbrig, zna se koji točkovi vuku naprid. A diverencijal jipušće da sami povuku”, tada je, na maternjoj ‘ikavici’ književniku ispričao, nadimkom nadaleko poznat Stari Lijan.
Dnevni list podsjeća na najzanimljivije detalje – onako kako je svoje sinove vidio njihov “ćaća”, Stari Lijan.
Mladen Ivanković Lijanović
“Mladen je uvik bio šutljiv. Uvik je zna šta mu je radit i nije ga tribalo napominjat. Uvik se smije, šuti i radi, sve sam. A on se, mimo drugu dicu, nekako sam i rodio. Bio odlikaš u osnovnoj i sridnjoj. Nikad mu u školu nisanotiša. Niti san mu kad poznava učitelja i profesura. Sam je saša u Mostar i upisa sridnju strojarsku, sve svršio petican, pa nije mora polagat prijemni na Strojarskom fakultetu u Mostaru. Kad su mu vidili ocine, odma ga primili. A posa u kući i oko nje, te ono što su mu braća radila, nikad nije propušta. Sve je stiza i liga kako san i ja u njegovin godinan radio. Samo san ja mora studirat neke druge, životne škole, teške i naopake, za koje se ne dobiva diploma”.
Jerko Ivanković Lijanović
“Najmlađi Jere, uvik je bilo dite mimo drugu dicu, ali ne u nekom naopakom smislu, vego je on bio pripametn za svoje godine. Kad god bi mu reka da ću ga ujitra vodit sa sobon skaka je od sriće. Ništa mu nije bilo draže vego se nasadit iza robe na tržnici i prodavat, a ne vidi se iza stola! Račun – jedan kroz jedan. Doma dici nika nisan da igrat karte. Vego san jin kupio šah, pa nek bistre mozak. Igra se šah dan-noć. I svi smo u ton bili dobri. Jere je ima četeri godine i uvik je gleda kad bi stariji igrali.
Jere se uvik gura da bolje vidi i jednon, na moju dušu, kad je sve otišlo svojin kućan, jami i sam složi one vigure. Svaku na svoje misto. Ja zinio, ne mogu virovat. Viguru ja, viguru on, ja mu ko malo popušćan. Ode mi konj, pa onda top! Umal me nije stuka! Na sto san jada izvuka š njin nerišeno, a vist o Jerinon poznavanju šaa proširila se selon brže vego kad san ja u Dolac dovuka fiću! Puno ji nije virovalo i puno ji je Jere do prolića matira.
Još nije bio poša ni u školu, poveden ga sa sebon na pijačni dan u Gacko, u istočnu Ercegovinu. Bilo je vrime grožđa, a u tom dilu Ercegovine ga nije bilo, pa je grožđe jedno po misecu bilo sigurna i laka zarada. On vas trepti od sriće. Najviše je volio zagledat konje. A u tom kraju konja ko ovaca.
Moga je stojat nekoliko sati i blenit u lipa konja. Ta mu je ljubav ostala i dan danas.
Unajmin i njemu vagu, i pomalo krajičkon oka gledan kako vaga. Radi Jereko sat. Vidin, jedna krupna ljudina drži u ruci novčanicu od pedeset iljada dinara. Jere mu izvaga grožđe i vrće kusur. Ali ja nešto ne vidin da je metnio onu pedesetku u kecelju. Ostavin svoju vagu i trk do Jere. On jadničak pribire kecelju, a pedesetke niše. Ja u onu gužvu, ali je nečovik uteka.
Tako je moj Jere platio prvu školu o ljuckoj pakosti, i od tad uvik bio na oprezu. Godinu – dvi posli, već je bio pravi trgovac. Bostan vaga od oka, nikad nije zakinija kupca. Spritan i domišljat”.
Jozo Ivanković Lijanović
“Jozo, treći po redu, a u mnogo čemu bi moga biti prvi. Njega san ritko svaća ozibljno, a nisan ni moga inčije, jerbo je on vazda priča vicovin. Nikad mu nisan moga znat kad govori ozbiljno, a kad se šprda.
Lip i pametan momak, ali nikad ne znaš kakve mu se misli roje iza oni njegovi lipi očiju, nekad mi se čine plave, a nekad malo na zelene. Nekako mi on drukčiji, ali, velin sebi, ima vrimena, uozbiljit će se on. A on je uvik bio isti, i dan danas je taki, samo što je on razmišlja na svoj i samo na svoj način.
On je vicovin uvik tio nešto objasnit, naiskoli ako ga neko ne razumi, a Jozo je smatra da vicove svak razumi. Iako ja to nikad ne bi moga pridvidit, baš je on udrio temelje našem obiteljskom bizmicu, mesarstvu, priko kojega će nas za petnestag godina upoznat svit, iako se tome nikada nismo nadali, niti smo se smili usudit pomislit da moremo dotle doć.
Ja jesan uvik sanjava velike snove i polaga velike nade u dicu, ali nisam se drznio gledat tako u budućnost ko moj Jozo.
I meni je tek kasnije sinilo da je on taj koji isprva triba povuć glavne poteze, bitne za sve ono što će se poslin dogodit, isto ko u šahu. A Jozo je vuka prave poteze, uvik se služeć vicon.”
Slavo Ivanković Lijanović
“Jednog jutra, taman se spremam u Bosnu, eto ti moga Slave prida me. Moga je bit negdi drugi, treći sridnje. Vidin, nešto bi me ko priupita, a sve mu se ne da. Zvučen ruku u džep, pružin mu nekoliko iljadarki… On ni čut.
– Ne triba, ćaća, iman ja koliko oću, vego… bi li se ja upisa u – partiju!
Nu, sto mu krsta! Ovo mi ne bi drago čut, ali jopet šutin i stežen ceradu na mercedesu. Ne bi mi drago što me ovo upita. Đava ti odnio partiju. Uvik san moga brež nje živit, bolje brž nje vego š njon. Plati državi njezino, ne zamiraj se vrlo ni s kin i gledaj svoj posa. To je bio moj životni statut. Nije mi partija tribala za to.
Sićan se kako je moj jadni Bile jednon nagrabusio zbog đavlije partije i njezina statuta. A, jopet kontan, vidin došla su đavlija vrimena. Možda su svi u školi u partiji, pa fa neko iskušava. Kud na nj, boga ti četeri poljubin!
– Dite moje, neću ti ja reć ni de, ni nemoj. To sam moraš odlučit ko što te puno odluka u životu čeka!
On klimnu glavon i ode. Ne reče ni da oće, ni da neće. Ja mu nisan moga pomoć, jer čovičuljku u njegovin godinan ne triba sasić krila, nit sasić nit jimedon mazat, da se digod ne zalipe.
Neću se mišat, pa na šta ispane. Nikad ga o tom nisan pita, samo san dozna da on i njegovi kumpanjoni nisu tili u partiju. Tako je Slavo samostalno odlučio, a samostalnost je najpotribnija svakon mladon čoviku ako misli ostat čovikon!”
Politika za sve kriva
No nakon dva desetljeća više nije onako kao što je bilo. Dvojica od četvorice braće “ušla su u politiku” i tu, a kako to piše u svojoj knjizi najstariji unuk i imenjak starog Lijana, Stipe Ivanković Lijanović koji danas živi i radi u susjednoj Republici hrvatskoj, počinju svi problemi za braću i njihovo poslovno carstvo. Za razliku od svog djeda, on se na knjigu odlučio kako bi sprao ljago s obiteljskog imena.
“Knjigom hoću objasniti i kako ulazak u politiku može uništiti odličnog privrednika. Pada mi sad na pamet, s ovih prostora, Željko Kerum. Posao mu je počeo propadati kada je ušao u politiku. Pa, Silvio Berlusconi je bio dokaz da je bio medijski gazda, a ulaskom u visoku politiku počeli su sudski progoni. Meni je žao što se to sada događa s tvrtkom koju je utemeljio moj dida, a krvavo je zidali moj otac i stričevi. Napisao sam pravu istinu o tome kako je nastala naša tvrtka, bez imalo uljepšavanja, a najvažnije je da ljudi shvate da je Lijanoviće pokušala uništiti politika. Dok se u to nismo petljali, poslovali smo odlično, a politika nas samo može uništiti”, objasnio je za medije svojedobno Lijanović mlađi, ustvrdivši da “Lijanovići nisu propali i neće”. Međutim, njegove riječi i sadašnji epilog su dijametralno suprotne strane. Ima li spasa za Lijanoviće?
