Kako se približava dan kada narod slavi uspomenu na Divu Grabovčevu, teško je ne zapitati se što je to toliko privlačno, inspirativno i snažno u legendi o toj mladoj djevojci.

U kratkim crtama, to je djevojka koja za vrijeme turske vladavine Bosnom i Hercegovinom nije htjela pristati na ono što danas nazivamo «miješanim brakom» i ujedno «brakom na silu» i to je platila svojim mladim životom.

Legende kažu da je bila djevojka neopisive ljepote (to navodno dokazuju i arheološko – antropološka istraživanja njezinih posmrtnih ostataka koja dokazuju apsolutnu proporcionalnost dijelova lubanje i tijela koja potvrđuju da se radilo o djevojci rijetke ljepote).

Po tome nikako ne bi bila posebna djevojka, obzirom da su ova područja prepuna djevojaka specifične ljepote.

Niti je posebna po tome što je žrtvovala svoj mladi život za svoje ideale. Sigurno ima takvih primjera napretek. Po čemu bi onda bila toliko posebna da duboko dira ljudske živote stoljećima nakon njene smrti?

Osobni stav kao odraz duhovne dimenzije

Posebna bi bila po stavu! Sami stav Dive Grabovčeve da ne pristaje na tkz. miješani brak između dvije vjere i brak na silu, može se usporediti sa instancama zakonika kanonskog prava koji takve brakove i u današnjim vremenimau pravilu smatra nevaljanima. Naravno da zakonik kanonskog prava, u vrijeme kada je živjela Diva Grabovčeva, najveća većina ljudi nije mogla poznavati, nije možda niti postojao u formi kakvog ga danas znamo, ali već stav da nešto nije ispravno govori u prilog posebnoj duhovnoj dimenziji i specifičnoj intuiciji djevojke koja možda nije prošla niti najnosnovniju školsku izobrazbu. Upravo to, stav koji proizlazi iz duhovne dimenzije, a ne stav koji proizlazi iz naučenih obrazaca ponašanja, toliko nedostaje današnjim generacijama.

Kompromis kao oblik sebičnosti?

Druga činjenica po kojoj je ta djevojka posebna je sigurnost u vlastite stavove. U današnje doba, čak i ako netko ima stav o bilo čemu, počesto nema sigrnost u te stavove. Danas je sve provjerljivo, ali na izvorima koji su upitni.

Kako je Diva Grabovčeva mogla biti sigurna u svoje stavove? Otkuda je uopće dobila informacije koje su joj bile potrebe da donese ispravne odluke? U kontekstu onoga što današnje generacije koriste kao izvor odogovora, Divi Grabovčevoj danas bi «Google», «Yahoo» ili nekakav portal, sugerirao da nije toliko loše ući u neželjeni i nevaljani brak. U konačnici, bio bi to brak sa izuzetno bogatim vlastodršcem. Kakvu li bi samo koristi mogla izvući za malo kompromisa.

Odgovore na svoja pitanja zasigurno je tražila, pitanje je samo od koga i kako.

Vjerojatno se radilo o trenucima molitve, traženja odgovora od Boga koji jedini daje život, koje daje život čak i u trenucima smrti.

U to doba roditelji i lokalni svećenici i fratri bili su jedina moralna vertikala na koju se mali čovjek mogao osloniti. A oni su sigurno toj mladoj djevojci savjetovali traženje pomoći i odogovora od Boga, koji čovjeku daje mudrost i rasuđivanje. Odnosno traženje odgovora na provjerenim i sigurnim izvorima što je daleko korisnije od pristajanja na kompromise.

Tu se nalazi početak sigurnosti, kada tražimo odgovore na stabilnim i provjerenim izvorima i ne pristajemo na kompromise. Početak traženja odgovora na upitnim izvorima početak je vlastite nesigurnosti, a početak vlastite nesigurnosti početak je pripreme na kompromise. A početak pripreme na kompromise početak je sebičnosti i svjesnog davanja dijela sebe za nešto što nas uništava. Barem kada se radi o životnim pitanjima.

I to je ono što današnjim generacijama nedostaje, sigurnost u same sebe i svoje odabire, i traženje odgovora na mjestima koja ne završavaju sa «.com».

Što ja imam od toga?

Treća činjenica po kojoj je Diva Grabovčeva posebna je izbjegavanje pitanja «Što ja imam od toga?». Neki kažu da je to pitanje najpametnije i najvažnije u životu. Kad god nešto radi, čovjek bi trebao pitati samoga sebe «što ja imam od toga?». Je li to ispravan stav? To bi značilo da bi čovjek trebao misliti samo na sebe. I tu nema mjesta čovjekovom posvećenju. Jer je čovjek stvoren za davanje drugome, i to je jedna od stvari koja ga posvećuje.

Kada bi si postavili pitanje «Što ja imam od toga» u odgoju djece, onda djecu često ne bi odgajali. Kada bi to isto pitanje postavljali u brizi za stare roditelje, znajući da će to možda biti preveliki teret, roditelji nam ne bi trebali. Kada bi to isto pitanje postavljali u trenucima obrane domovine (u bilo kojeg smislu) znajući da domovinu ne voli svatko na isti način, kakav bi smisao bio u postojanju samih država? Kada bi to isti pitanje postavljali kod odlaska na posao, prije ili poslije došli bo do zaključka da netko na našim plećima dobro zarađuje i posao ne bi postojao kao takav. U svim tim nabrojenim situacijama, bili bi bez djece, bez roditelja, bez posla i bez države. Zapravo bi bili bića bez smisla.

Kada god nešto činimo bez pitanja «što ja imam od toga», onda činimo nešto dobro. U protivnom, kada nešto činimo samo zato jer imamo nešto od toga, nekoga ćemo svakako povrijediti, više ili manje.

Diva Grabovčeva imala je možda u trenucima žrtve samo jedan odgovor na pitanje «što ja imam od toga». A ipak, nije odustala od svog izbora. Na tom temelju, jedan, po ničemu poseban mladi mali život na zabiti usred Vrana, postao je izvor apsolutnog poštovanja i neiscrpne inspiracije.

Sveci svakodnevnog života

Kada na pitanje «što ja imam od toga» naiđemo na odgovor „ništa“, a duboko smo u sebi sigurni u svoje stavove da činimo dobro, jer smo te stavove potvrdili na kvalitetnim izvorima, «nešto od toga» sigurno će imati generacije koje dolaze. Svetost općenito, posebno ona temeljena na vlastitom davanju sebe za nešto što je veće od naših života, nema ni vremensku niti zemljopisnu komponentu.

Današnji svijet ima potrebe za svecima svakodnevnog života, koji će svjetliti kao posebni primjeri. Najjednostavniji način za vlastito posvećenje je živjeti svoj život na jednostavan svakodnevni način, okrenut prema Bogu u svakoj situaciji. Onako kako ga je živjela Diva Grabovčeva.

Posušak