Sjećate li se dana kada ste položili vozački ispit i dobili vozačku dozvolu u ruke? Sjećate li se koliko ste tada bili sretni i veseli, ali i oprezni za volanom?
Super.
Ta vremena zasigurno su iza vas.
Dobivši vozačku dozvolu, otvoren je jedan sasvim novi svijet – svijet slobode u sklopu kojeg četiri kotača u kombinaciji s volanom od najdalje točke na svijetu čine tek točku do koje je bez problema i uz puno gušta itekako moguće doći. Otvoren je svijet entuzijazma, vozačkog gušta, uživanja u zavojima i ravninama, te svijet koji je za mnoge jednostavno pomaknut od svih i od svega.
Za volanom mnogi od nas zaboravljaju probleme. Ignoriraju račune, dosadnu familiju i lajave supružnike. Sve što je bitno svodi se na komad asfalta i četiri gume koje ga dodiruju.
…no onda se čovjek probudi i vidi da se nije pomaknuo već pola sata, jer je gužva u gradu…
Gužve su sastavni dio prometa i većina nas ih na dnevnoj bazi pokušava ublažiti psovanjem, glasnom glazbom, pričanjem na telefon ili nekom drugom radnjom. No gužva je i dalje prisutna, a svim tim radnjama umjesto anuliranja gužve, zapravo anuliram vlastitu koncentraciju koja nam je itekako potrebna ukoliko ne želimo ići na razgovor sa stričekom osiguravateljem.
To doduše mnogima nikako nije jasno, pa i dalje tipkaju po telefonima, šminkaju se i popravljaju frizure, ili pak spavaju na semaforu, pa kako smo i mi s time suočeni svaki dan, eto…pala je napamet ideja portala Automobili.hr kompilirati top 10 stvari koje u prometu najviše iritiraju.
10. Manjak pristojnosti:
Koliko ste puta „pustili“ nekoga ispred vas iz sporedne ulice ili s parkirališta, a taj netko je mislio da je taj vaš kulturan potez jednostavno „Bogom dan“?
Često, zar ne?!
I svaki ste puta primijetili da taj „pušteni“ lik ispred vas nije uzeo za shodno mahnuti rukom ili pak na trenutak uključiti žmigavce, ne bi li vam se zahvalio na kulturi i razumijevanju.
Takva gesta (naravno) nije prijeko potrebna, ali u svakom slučaju barem na trenutak vrijedi i svakome je od nas drago kada se kao reakcija „propuštenog“ vozača dogodi.
09. Promjena trake uz usporavanje:
Ne znam kako kod vas cijenjenih čitatelja stoje stvari po ovom pitanju, no meni osobno tzv. „defenzivno prestrojavanje“ strahovito ide na živce.
U pravilu je proces prestrojavanja vrlo jednostavan: provjeriš mrtvi kut, procijeniš koliko jako treba ubrzati, uključiš „žmigavac“ i prestrojiš se. No mnogima ovakav naizgled jednostavan potez na cesti predstavlja ogroman problem, pa usporavaju i propuštaju automobile u „traci do“, ne bi li se stvorila dovoljno velika „rupa“ u koju bi se takvi „defenzivni vozači“ mogli ugurati.
Naravno da ni to ne predstavlja neki pretjerano velik problem, ali takav način prestrojavanja unutar gradske vožnje (pogotovo kada je relativno velika gužva) može biti itekako opasan.
08. Ne propuštanje drugih ispred sebe:
Znate što pod ovime podrazumijevam, zar ne?!
Ideja je jednostavna koliko i egocentrična, te je manje-više rezervirana za one kojima se nekamo jako žuri ili pak za one koji izuzev sebe samih nikoga ne vide kao neki bitan faktor.
Mislim, što košta puštanje nekoga tko se želi (ili mora) prebaciti iz jedne trake u drugu, tj. ispred vas?
Sekundu? Minutu ukoliko zapnete na semaforu iza lika kojeg ste propustili, a on (ili ona) je prošao?
Dajte ljudi…to nikoga ne košta ničega, a kulturno je i fer prema drugima.
Ako već jesmo za volanom i ako je već za prelazak od točke „A“ do točke „B“ potrebno nešto vremena, onda tih minutu-dvije nikome neće značiti ništa bitno.
Naravno da neki neće shvatiti „što je pjesnik time htio reći“, ali takvima se ni ne obraćam ovdje. Dapače, takvima se radije obraćam na cesti uz obavezan spomen na roditelje, kućne ljubimce i neka celestijalna tijela.
07. Ekipa koja trubi čim crveno svjetlo prijeđe u žuto:
Ovakvih bisera ima koliko god treba – i to na dnevnoj bazi. Radi se o nervoznim ljudima kojima su sekunde provedene u čekanju zelenog svjetla na semaforu očito toliko dragocjene, da zbog njih sjedaju na trubu kao da su na svadbi.
Iskreno, kad doživim nekog takvog iza sebe, uvijek se potrudim ostati ispred, kako bih na idućem semaforu ukrao još koju sekundu i u retrovizoru gledao povampireno crveno lice koje puca od bijesa, ali u pravilu mislim da se tako za volanom ne bi trebalo ponašati.
Naravno da ponekad sjedanje na trubu ima smisla, jer se nerijetko događa da osoba ispred semafor niti ne gleda, već izvodi bijesne gliste s nekim drugim radnjama (kakvima za volanom u pravilu nije mjesto), ali to su tek iznimke koje potvrđuju pravilo.
06. Bacanje smeća kroz prozor automobila:
Znači, ako postoji dno dna, onda je ono rezervirano za morone koji kroz prozore svojih automobila otresaju prepune pepeljare ili pak bacaju papire, ambalažu i tko zna što još sve ne.
Bilo je slučajeva u kojima je ekipa znala kroz prozore svojih automobila bacati napola pune papirnate čaše iz nekog Fast-food restorana, a od ekstremnih primjera vrijedi navesti kretene koji čak i ambalažu od kudikamo tvrđih materijala bacaju čak i u vožnji.
No među takvim zagađivačima apsolutno su najgori oni koji goruće opuške bacaju kroz prozor – i to pogotovo usred ljeta i na nekim suncu izloženim cestama.
Takvi tikvani ne samo da proizvode nepotrebno smeće, već su bez problema zbog vlastite gluposti u stanju uzrokovati požare, što ni u kojoj varijanti nije nimalo poželjno, zar ne?!
05. Agresivna vožnja:
Bilo da se radi o vožnji u gradu ili nekoj otvorenoj prometnici, agresivaca uvijek ima. Lako ih je prepoznati – to su oni koji brzinom svjetlosti jure po „žutoj“ traci, prestrojavaju se kao da je za volanom u najmanju ruku Ivica Kostelić, te se nabijaju na guzice ostatku prometne populacije.
Takvima se očito iz nekog razloga j**eno žuri, ali upravo takvi često nikada ne stignu na odredište, jer ih putem napadne neki rasvjetni stup ili neki manje statičan objekt.
Naravno da svi mi tu i tamo jurcamo gradom, ne bismo li brže došli tamo gdje idemo, ali konstantno natjeravanje, slalomi i divljanje rezervirano je tek za kompleksaše i poremećene ljude kakvima bi na cestama u pravilu trebao biti zabranjeno korištenje automobila.
Žalosno je samo to što masa takvih niti ne shvaća da se ubrajaju u takvu skupinu.
04. (Ne)korištenje žmigavaca:
Iako su pokazivači smjera (odnosno žmigavci) u upotrebu ušli još davne 1907. godine, masa vozača ih niti stoljeće i kusur kasnije ne zna koristiti. Realno gledano, u prometu ogroman postotak ovim narančastim svjetlećim napravama ne daje nikakav značaj, te (pretpostavljam) misle da su ostali sudionici u prometu sastavljeni od vidovitih Milana, gatara i vidovnjaka.
Zlobnici će reći kako vozači skupljih automobila poput BMW-a, Audija i sličnih najčešće ne koriste žmigavce, ali realno gledano, takav sklop u glavi (ili bolje rečeno manjak istog) nije rezerviran samo za vlasnike navedenih marki automobila.
U današnje vrijeme pokazivači smjera očito potpadaju u domenu dodatne opreme za sve proizvođače automobila, jer vidjeti upaljene žmigavce u vožnji danas predstavlja potez koji se jako rijetko viđa.
U pravilu nedostatak korištenja tih iznimno korisnih rasvjetnih tijela na automobilima uzrokuje živciranje od strane ostalih koji ih koriste na dnevnoj bazi. Ali nekorištenjem žmigavaca vozači sami sebe (a i svijet oko sebe) izlažu i opasnostima – pogotovo pri naglim stajanjima i sličnim manevrima.
Stoga samo kratak apel: ljudi, koristite žmigavce. Ne zato što je to u skladu s nekim vjerskim ili plemenskim zakonima, već zato što stvarno olakšavaju život na cesti – i vama i drugima.
03. Egoizam pri parkiranju:
Mnogi su gradovi krcati automobilima na cesti, pa to u prijevodu znači da svi ti automobili kad-tad nekamo stanu i ostanu parkirani. Parkirnih mjesta je (naravno) manje nego automobila, pa je stres oko traženja parkinga jednostavno postao dio svakodnevice.
No kao da to samo po sebi nije dovoljno, pa su nam svima potrebni majmuni kojima oznake parkirnog mjesta nisu dovoljna indikacija kamo treba stati i ostaviti automobil u stanju mirovanja.
Mislim stvarno…
Svaki puta kad vidim automobil koji je parkiran preko granične crte pojedinog parkirnog mjesta, stvarno mi dođe da sačekam vlasnika i šakom posred čela takvoj egoističnoj spodobi dam do znanja da se tako automobil ne ostavlja, te da nas ima još koji bismo parkirali svoje automobile.
Zatim obavezno misli krenu u smislu negodovanja oko nedostatka prometnih redara, a onda na red dođu psovke i verbalno negodovanje. No pomoći nema – kreten je zauzeo dva parkirna mjesta i tu pomoći nema.
Siguran sam da takvi ego-manijaci živciraju sve koji imaju automobile – čak i ako i sami potpadaju u grupaciju ego-manijaka koji tu i tamo na isti takav neodgovoran i sebičan način ostavljaju svoje automobile na parkingu.
Stoga ljudi, ajde nemojte to raditi i svima će nam biti ljepše.
02. Nepoštivanje prometnih znakova:
Osim što je protuzakonito, nepoštivanje prometnih znakova život za volanom izlaže nepotrebnim rizicima od sudara, a to definitivno nikome nije potrebno. No svejedno iz dana u dan ima sve više onih koji pojedine znakove vide kao nešto nebitno ili tek marginalno bitno.
Takvi najčešće prođu nekažnjeno, ali ako samo malo bolje pogledamo oko sebe, vrlo ćemo lako doći i do nekih drugačijih raspleta situacija koji podrazumijevaju materijalne štete, raznorazne ozlijede, te čak i gubitak života.
A zašto?
Jednostavno zato što promet generalno počiva na poznavanju, raspoznavanju i poštivanju prometnih pravila i znakova, pa zbog takvih bijednika uvijek stradavaju nedužni ljudi – bili za volanom ili na svoje dvije noge.
Nije se teško pridržavati signalizacije i svega onoga što ona znači. Najvećim je dijelom sva ta signalizacija prijeko potrebna, te je u ogromnom postotku postavljena kamo treba i tamo gdje treba.
Naravno da iznimki uvijek ima, ali to ne znači da čak i krajnje nebuloze od znakova na cestama treba ignorirati, jer se u krajnjoj liniji uvijek lako zalomi neki „plavac“, pa slijedi kazna. A to nikome ne treba, zar ne?!
01. Pimplanje po telefonu za vrijeme vožnje:
Da…znam… Svijet se ubrzao. Telefoni nam iz dana u dan postaju sve češći kompanjoni u svemu što radimo. Moramo pričati i tipkati. Biti aktivni u svijetu društvenih mreža, odgovarati na poruke lokalnog ili globalnog tipa, te pisati litanije putem e-maila. Sve je to jasno, logično i normalno za svijet u kojem živimo.
Ali u svemu tome me nitko nije u stanju uvjeriti da je baš obavezno držati mobitel u rukama i volan u drugoj. Točka.
Negativnih primjera za pimplanje tijekom vožnje ima mali milijun – od stajanja na semaforu i ignoriranja zelenog svjetla (na što oni gore navedeni trubači p**de i sviraju na trubama), preko vrludanja po cesti, pa sve do zaklanjanja „mrtvog kuta“ telefonom.
U pravilu je interesantno da se usprkos raznoraznim bežičnim tehnologijama nekima i dan-danas iz ruku ni kirurškim metodama telefoni ne mogu odstraniti iz ruku. Postoje „hands-free“ uređaji. Infotainment-sustavi u nov(ij)im automobilima već su odavno u stanju očitati i spojiti ne samo vaš imenik i listu prijatelja s Facebooka, već vas povezati s ruskim satelitima u orbiti Marsa.
Dakle nema razloga da telefone ne ostavite u džepu i glasovnim (ili nekim drugim) komandama ne odradite telefonski poziv ili nešto sasvim sedmo za što bi vam inače trebao telefon.
Prema nekim istraživanjima, samo pričanje na telefon tijekom vožnje u smislu koncentracije za volanom je usporedivo s nekoliko promila alkohola u krvi, a tipkanje po ekranu cijelu priču čini još kudikamo gorom od toga. Koncentracije tijekom takvog ponašanja za volanom jednostavno nema – isto kao niti svijesti oko situacije na cesti, jer u krajnjoj liniji pogled nije usmjeren prema cesti, već prema j**enom telefonu. A onda kreće sva sila loših situacija i stvari – od prometnih nesreća do sakaćenja pješaka, biciklista i tko zna čega još sve ne.
A radi čega? Radi statusa na društvenoj mreži ili „ok, pozz, lp“ u obliku potvrde da stižete na kavu s frendovima? Pobogu.
Mislim, ako vam je život toliko jadan da vam gubitak istog ništa ne znači, slobodno pimplajte po svojim telefonima. Samo to radite s drugima koji razmišljaju na takav način, jer nama ostalima se ipak živi.
Eto…to bi bilo to što se tiče naših top 10 stvari i situacija koje u prometu živciraju više od bilo čega drugog.
S nekima ćete se zasigurno složiti. U nekima ćete se možda i prepoznati. No kako god bilo, nadam se da će ovaj apel u obliku top-liste za neke barem imati dovoljno smisla da otvore oči i normalnim ponašanjem za volanom pripomognu u ovom sveopćem kaosu koji nas ionako sve zajedno iz dana u dan okružuje, živcira i guši.
Sve ostalo bi bili sponzorirani apeli, a tome u opisu tema unutar ovog našeg malenog internetskog kutka posvećenog svijetu automobila jednostavno nema mjesta.
Za sve ostalo tu je Goran Bare i MUP.
