Tko je sve odgovoran i hoće li odgovarati za sudbinu Aluminija?

Situacija u „Aluminiju“ je kritična, to je svim akterima jasno, i više nema vremena ni mogućnosti za odugovlačenje. Tako tvrdi Dalibor Miloš, predsjednik NO tvrtke. A v.d. direktora Dražen Pandža kaže da Aluminij može pozitivno poslovati pri normalnim tržišnim i burzovnim uvjetima, a u protekle tri godine nije konsolidirano poslovanje zbog ogromnih starih dugova te zbog izostanka potpore od strane entiteta, odnosno Vlade FBIH.

Aluminij ima oko tisuću radnika i u javnosti je prisutna ocjena da još mnogo tisuća ljudi neizravno o njemu ovisi. Gašenje tvrtke bilo bi socijalno poražavajuće a ni stečaj, prema riječima spomenute dvojice, ne dolazi u obzir. A dugovi su rasli godinama i oni, uz cijene električne energije i glinice, stvaraju najveći problem za poslovanje tvrtke.

Kad sve navedeno stavimo na stol, ne pričinja nam se već je činjenica da broj ljudi koji ovisi o Aluminiju, sprječava njegovo gašenje. Za sada je sve to kratkoročnog daha a velike napore treba učiniti da bi tvrtka dugoročno opstala. No, u svijetu Aluminij nije jedini koji ovisi o cijenama sirovina i energenata na globalnom tržištu, a nažalost ni njegovo gašenje ne bi bilo prvo gašenje neke tvrtke sa toliko zaposlenih i s tolikim značajem za cijelu državu.

Isto tako, ova tvrtka nije jedina čak ni u BiH koja je imala uvjete da bi poslovala odlično, barem se tako stvarala percepcija u javnosti, no daleko od očiju javnosti su vučeni potezi koji su doveli do ovakvoga stanja. Ono što ne možemo pročitati u medijima „bliskima“ Aluminiju, Vladi Federacije ili onim političkim čelnicima koji su postavljali nadzorne odbore i ljude koji su firmu vodili, možemo pročitati negdje drugdje, recimo na jednom ekstra čitanom portalu iz Sarajeva koji se ne libi objaviti podatke o basnoslovnim izdacima pojedincima, nagradama direktorima za „nemjerljive doprinose“ u radu, nagradama što u novcu, što u nakitu, parfemima i drugim darovima, koje je Aluminij kao tvrtka izdržavala preko vlastitih leđa.

Zašto se javno ne obznani da je tako bilo? Ako je sve to istina, onda nije neka babaroga koja mrzi Hrvate to nametnula kao temu. Skuhali su je sami. A tko sve?

Tko je odgovoran za ovakvo stanje u Aluminiju? Hoće li odgovorni odgovarati pred zakonom? Nažalost, neće. Ako su bez kazni prošli uništavači drugih tvrtki koje su preko noći od giganata postali prosjaci pred smrt, neće ni sada nitko odgovarati ni vratiti darove koji nisu krivi za cjelokupni dug, ali dijelom jesu, kao i sama politika vođenja firme za koju su mislili da je rupa bez dna iz koje se može uvijek čupati, koja je dovela firmu u četiri godine od 213 milijuna maraka duga do 350 milijuna, koja je dovela radnike i one koji od Aluminija imaju korist, a to su i entitet i država, do mat pozicije. Nema dalje ovako.

Znaju se vlasnici Aluminija, zna se tko je sjedio kroz cijelo vrijeme u njegovim foteljama i tko je te ljude stavljao tamo. Zna se i tko bi ga trebao spasiti. Zna se, a ništa se ne zna.Takva je sudbina velikih, opljačkanih firmi koje su bile hraniteljice a sada samo podsjetnik na to koliko je ljudi u njima radilo i od njih živjelo. I Krivaja je danas samo rijeka. Pardon, i rukometni klub.

Marko Čuljak / Dnevno.ba