Sudite sami sebi

E pa sad….

Među prvim reakcijama od nekih dragih mi ljudi na posljednji tekst “Tužbe ili Njemačka” bilo je pitanje je li se bojim za djecu?!

Moj odgovor je: Imaju i oni djecu!

Bojim se samo Boga.

Naime, kad se nije znalo o čemu je riječ mogli su neki igrati igrokaz: Dva loša ubiše Miloša. Ja sam “Miloš”.

Pa se još i izrugivati na račun žrtve.

RUŽICA ZELJKO: Pa neka me, eto, tuže za istinu koju iznosim o njihovim (zlo)djelima

Datumi od 2009. godine na prikazanim dokumentima iznenadili su mnoge. Da, odavno to traje. Pa nije mene bilo lako potjerati iz doma. Iako mi je i gradonačelnik priprijetio na Brijegu kod crkve riječima: Mogu te natrat odavde, nisam se ja toga bojala niti zato otišla. On se tako šali. Rekoh mu tada: Što ćeš me tjerati, otići ću sama.

Otišla sam dostojanstveno Globturovim busom sa 20€ u džepu. Posudila sam novac od suprugovog posljednjeg poslodavca kako bi imali za život do moje plaće. Za život i terapije.

Nakon toga ne bojim se ničega.

Sad kad se može pokazati šta se radilo i čime su se služili neki, gazeći i preko djece, kako bi prestrašili ljude koji misle svojom glavom i govore to drugima, ne bi smjeli baš opet udariti na djecu. Naime, jednom šamar i nekako, ali voljela bih ga vidjeti tko bi smio ruku dignuti opet. Pa nije ovo glasovanje školskog odbora, tj. pet može biti i nesavjesnih ljudi koji dignu ruku na šta im god ravnatelj i drugi serviraju.

Budući da se ne može čovjek osloniti na institucije kao sud, istražiteljstvo, tužiteljstvo, doći će vrijeme kad sam sudi. To nije dobro vrijeme. Tad stradaju nevini. Stoga se ja nadam nećemo tako daleko ići. Ili već jesmo?! Pojasniti ću do kraja.

Osim toga, još se neki mogu pokajati, ispričati, meni ne moraju ni nadoknaditi štetu. To je nemoguće.

Samo stati i po ljudski reći da im je žao.

Najviše pitanja bilo je oko teme kako je ministar obrazovanja uputio učenicu na pogrešan sud? I što je to copy/paste sveučilište?

Dakle copy/paste sveučilište je ono gdje student ponajviše nauči služiti se računalom u svrhu kopiranja nečega što je već drugi napisao i lijepi to gdje ima i nema smisla, jer nije naučio misliti svojom glavom.

Možda je tako “zalijepljena” poruka o pravnom lijeku u slučaju o kome ja govorim. Nekoliko puta! Jer smo se ministru obraćali više puta po pitanju nedopuštanja učenici odgovaranj pred povjerenstvom.

Uglavnom sudac je dao svoj odgovor kojim obrazlaže krivo postupanje ministra.

Taman htjedoh reći kako u ovom slučaju nemam primjedbi na rad ovog suca, a druga je priča što i on ima svoje trenutke, kad se sjetih kako ima i ovdje propust. Naime, kako je meni objasnio odvjetnik, sudac je trebao predmet proslijediti nadležnom općinskom sudu što nije učinio.

Dalje su me pitali zašto nismo onda išli na sud koji jeste nadležan za ovaj slučaj. Pa jesmo, ali ne mogu sve odjednom ispisati. To je općinski sud. Ni putem njega djetetu, učeniku nije dopušteno odgovarati pred povjerenstvom. Dakle, od učiteljskog vijeća, preko nastavničkog vijeća, školskog odbora, ministarstva obrazovanja do suda, svi su odbili učiniti korak koji će ispuniti pravo učenika odgovaranj pred povjerenstvom. Znate koliko je to ljudi? Nekoliko desetaka(50-60). Na dva zahtjeva da prosvjetni inspektor obavi inspekcijski nadzor nitko nije reagirao.

Ako jeste, neka mi pokaže zapisnik i rješenje i zabilješku u knjizi protokola.

I dolazim do najvažnijeg. Kakav je čovjek sudac, u ovom slučaju sutkinja, kada sve gore pomenuto ne vidi, dakle ni jedno kršenje prava učenika i ne nalaže da tko već treba omogućiti učenici odgovaranje pred povjerenstvom? Kakva je to sutkinja koja sve ove i još mnogo dokaza i iskaz vjeroučitelja kao člana učiteljskog vijeća ignorira, a činjenicu da je žalba na presudu stigla s danom zakašnjenja je kao neki pravi korektni sudac vidjela i nije je uvažila.

Iako prema europskoj konvenciji o pravima djeteta odluke treba donositi u najboljem interesu djece, evo naši su se svi stavili na suprotnu stranu. Strašno je bilo to suđenje. Imam naravno zapisnik i sa suda i sa sjednice nastavničkog vijeća.

Nismo mogli do Strasbourga. S neregistriranim autom i gorivom na rezervi i Široki mi je bio daleko. Nismo imali više ni novca ni snage za žalbe. Zaredom otkaz suprugu, moja nezaposlenost, obaranje djeteta na godinu, a treba ih četvero školovati, petero hraniti. Za moj pojam i Haag i Strasbourg su u Širokom.

Naime mnogi naši bi htjeli da svi sudovi na svijetu sude korektno, a sudovi naši mogu kako god?!

Ne mrzim tu ženu sutkinju, ni ovog suca. Nadam se da se njihovoj djeci neće slično suditi.

A najdraže pitanje mi je zašto se nismo obratili Ombudsmanu. Ma jesmo malo…

Pisati ću i o tome.

Nakon mojih prvih iskustava sa sudom i još nekih saznanja od velikih boraca koji su ukazivali na nerad ili pogrešan rad institucija i suda, rekla sam jednom davno nekim odvjetnicima koji nisu htjeli pomoći kod obrane prava moga djeteta nešto što se obistinjuje.

Bilo mi je jasno kako njihovo zvanje, tj. struka ide do točke besmisla postojanja. Naime ako će suci suditi kako to često rade, nastojeći pomoći onima koji postupaju nezakonito, a odnemažu onima koji to razotkrivaju i ukazuju na nepravdu, ni jedan odvjetnik neće svome klijentu moći jamčiti pravično suđenje.

Svaki pošteni građanin kad vidi sve to može se početi bojati za svoju sigurnost, jer je vidljivo kako se može napraviti svakome presuda da ga se ošteti ako to netko hoće.

Zemlja u kojoj se ne možeš pouzdati u pravično suđenje, nepoželjna je za živjeti.

Stoga, u konačnici, ljudi odlaze. Traže zemlju u kojoj će živjeti makar bez straha od montiranja nečega da im se zagorča život. A život je nerijetko gorak i bez toga. Odlasci su postali tiha revolucija u kojoj ljudi žrtvuju dijelom sebe i svoje najmilije u borbi da ne izvedu revoluciju nalik onima prije, čuvajući goli život, kako ne bi bili pojedeni od iste. Na ovu žrtvu sam mislila spominjući gore kako stradaju nevini.

Ima nešto i dobro u svemu ovome gore opisanom kod okretanja leđa cijele škole i ministarstva i suda djetetu. U ovakvim slučajevima dobro je promijeniti školu. Dijete, učenik procvjeta i dobije samopouzdanje i nastavlja normalno živjeti. Usput, jedno ogromno hvala srednjoj školi iz Grudama za pruženo utočište…

Isto se može reći za narod koji napusti taj logor otvorenog tipa, tj. BiH. Ljudi doslovno procvjetaju i žive normalnije makar do daljnjeg.

Sada mogu ispričati ovu pričicu koju je meni jedan svećenik pričao.

Dakle, letjela jedna ptičica u prvim zimskim danima prema šumi da se negdje skloni, zašuška i kako već preživi.

Bila je vrlo iznemogla, zapravo zbog promrzlosti, počela posustajati. Pala je pored puta i počela ugibati od hladnoće.

Tog trenutka prolazila je pored ptičice jedna krava isto na putu u svoje sklonište. Ni manje ni više tad je pustila svoj izmet dijelom baš na tu pticu. Ptica se od topline tog izmeta ugrijala i vratio joj se život u malo krhko tijelo. Ponovno je mogla poletjeti što je i učinila i domogla se šume i svog skloništa.

Pouka priče je, citiram svećenika: Nije ti neprijatelj svak tko te gurne u govna.

Možda se to može reći i za čitav ovaj narod koji se, nakon što su mnogi koji vladaju nad njima izvršili nuždu odlučio otići i makar tako domoći nekog proviđenja. Tiha revolucija… eto vam vaši sudovi, sudite si sami.

Ružica Zeljko