LJUBUŠKI – Stari zanati, koji su nekoć mnogima bili glavni izvor prihoda, danas polako odlaze u prošlost. Barem što se tiče dijela Hercegovine, sve je manje urarskih, brijačkih, obućarskih i drugih radnji, a ni zanimanje za obnovu starih obrta nije izraženo. No, tako ne misli 43-godišnji Slavko Tomić iz Ljubuškog. On je, naime, nedavno otvorio vlastitu obućarsku radnju, nazvavši je „Đon“. Tome su, kaže nam, prethodili mjeseci rada kod vrsnih obućara, kako bi “ispekao zanat“ te da bi se pripremio za samostalan posao, piše Dnevni list.
Pratio rad starih zanatlija
„Već u djetinjstvu sam volio izrađivati figure od plastelina, a bio sam vješt i u crtanju te sam imao prigodu pratiti rad starih zanatlija. I tako je sve krenulo, pa mogu reći da su i hobiji, uz vješte i mirne ruke, utjecali na ovo čime se danas bavim. A kada sam se odlučio na ovaj potez da otvorim obućarsku radnju, prvotno sam se obučavao kod majstora ovog zanata“, počinje priču za naš list Tomić. Kako kaže, put ga je vodio do Travnika, Banja Luke te do Čapljine gdje je dosta toga korisnog naučio od obućara Dragana Dalmatina. A mnogi su ga i odvraćali od ovog posla, govoreći kako neće ostvariti neku veći dobit. Ne mareći za takve savjete, Tomić je bio ustrajan te sada kao obućar radi aktivno već godinu dana. Priznaje, početak nije bio lagan. Trebalo je prikupiti novce za prve strojeve i privući mušterije.
„Kako to obično biva u svakom poslu, prijatelji su ti koji su bili moje prve mušterije. Malo po malo, pristizali su i drugi Ljubušaci, ali i ljudi iz okolnih gradova. Posjete me i poneki Vrgorčani te Makarani, pa sam za početak i više nego zadovoljan“, ističe Tomić. Pitali smo ga je li cijena popravka kvalitetnije obuće jednaka onoj za manje kvalitetnu, na što nam je odgovorio kako je još u fazi formiranja cijena, no u ovom slučaju one su iste, samo što je kod popravka tzv. markirane i skuplje obuće veća odgovornost.
Ljudi skeptični
„Ljudi donose sve i svašta na popravak. Ponekad sam primoran vratiti neke stvari jer ih je nemoguće popraviti. Zapravo, možda bih i mogao nešto odraditi, no svjestan sam da bi se ta osoba vratila nakon par dana i tražila ponovni popravak. A takvo nešto zaista nema smisla“, priča naš sugovornik. Kada je riječ o strojevima koji su potrebni za bavljenje ovim poslom, Tomić nam je kazao kako se, primjerice, jedan polovan stroj za brušenje, poliranje i čišćenje obuće može nabaviti za oko 2000 maraka. Šivaću mašinu pak možete dobiti za 500 maraka, a u njegovoj radnji ona služi za popravke torbi, remena…
Razgovor nije mogao proći bez upita može li se od obućarskog zanata živjeti, pa, iako mu je još rano o tome govoriti, Tomić je istaknuo kako za sada može opstati. A i njegovi kolege koji rade ovaj posao kažu da mogu solidno zaraditi, iako se današnja zarada ne može mjeriti s nekadašnjom.
„Ne razumijem zašto su ljudi skeptični prema ovoj ili sličnoj vrsti zanata. A to je očigledno, osobito ako uzmem za primjer to da sam prilikom preuzimanja dokumentacije za otvaranje obrta, u Širokom Brijegu dobio informaciju kako u posljednjih tridesetak godina na području ZHŽ-a nije došao nitko sa zahtjevom za otvaranje obućarske radnje“, zaključio je Tomić.
