SMILJE – poligon za malu pljačku velikih razmjera?

Proizvodnja eteričnog ulja od smilja potaknula je nova ulaganja u polja i brda diljem Hercegovine. Tamo gdje su desetljećima unazad rasli nisko raslinje, korov i troskot, seljak je počeo čupati, orati, frezati – ulagati. Ulagati svoja „pitaj Boga odakle stečena“ sredstva. Netko malo lagodnije a netko sve što ima.

Sve da bi posadio taj „duhan“ 21. stoljeća. S razlikom što jednom posađenu njivu koristite više godina. Ako posadiš smilje na određenoj parceli, u dužem vremenskom intervalu zaboravi da na njoj možeš posaditi krumpir, posijati žito, utaknuti kakvu “smiješnu” biljku jer se ističe i slično.

Zar se i tu potkrada seljak?

Vremenom je smilje poraslo, počele su prve žetve i seljak, koji je glavna tema priče, očekivao je plodove svoga rada naplatiti. I uistinu je uspio. Otkupitelji smilja uredno su dogovorili cijenu koja je trenutno oko tri konvertibilne marke ili nešto više za kilogram. Masovne količine talože se pred otkupnim stanicama i svakodnevno postaju sve veće od ubranog i na lice mjesta doveženog smilja. Međutim, a o tome na terenu govori više slučajeva, uredno je otkupljivač odredio i postotak koji će seljaku otkinuti prilikom mjerenja donešenog finalnog proizvoda.

Sve odreda, jedan do drugoga, kako se vraćaju proizvođači smilja nakon što odvezu isto prodati, govore da su vage namještene i da pokazuju desetak posto manje od stvarne mase. Sto kilograma odjednom postaje devedeset, tona je smanjena na devet stotina kilograma, sve kada stanete na vagu koju koriste otkupljivači smilja.

Mršanje bez premca

Kada bi iste vage koristile manekenke koje hodaju modnim pistama, sve bi odjednom postale zabrinjavajuće anoreksične. Ali, šalu na stranu, u pozadini je uistinu kronična želja da se ionako uništena seljačko-radnička populacija, koja je odlučila poduzeti nešto za dobrobit sebe i obitelji koju ima, dodatno osramoti. Ne osiromaši. Iako je i to predmet rasprave jer su mnogi ljudi unijeli u proizvodnju smilja ne samo svoj rad koji se ionako ne računa već i svoj zadnji kapital, ovdje je više zabrinjavajuća očigledna pljačka i omalovažavanje rada preko nje.

Jer ljudi nemaju izbora. Oni moraju smilje prodati po unaprijed utvrđenoj cijeni. Isto je ako monopol drži jedan gazda ili njih nekoliko u dogovoru. Ali doživjeti da u takvim uvjetima još i vage pokazuju manje, čista je uvreda za inteligenciju uvijek najpametnijeg seljaka za kojega smatraju da je glup samo oni koji ga očigledno koriste.

Čovjek koji je dovezao sto kilograma smilja a na računu dobio prikazanih devedeset, u sebi će pregrmjeti jer nema izbora. Što će napraviti od ubranog smilja? Popušiti? Ubaciti u Neretvu kao nekada češnjak i krumpir? Ne. Opsovat će nešto u vlastiti brk, pokakiti se i na šefa i na stanicu i otići kući sa manjim iznosom novca od zasluženog.

Ali kada se uzme u obzir koliko se smilja doveze dnevno (i uzmemo li u obzir činjenicu da treba potvrditi riječi oštećenika jer se bez dokaza nikoga ne smije osuditi), ako je istina što pričaju, radi se o pljački ogromnih razmjera. Ali je pitanje i to hoće li netko od nadležnih institucija provjeriti tvrdnje. Nije baš lako optužiti nekoga za pljačku. Treba to sve lijepo dokazati. Nije dovoljno rekla-kazala. Mora se to uredno istražiti. Tko? Tko je u pozadini priče velikog „smiljskog booma“ u Hercegovini? Tko stoji iza možebitne pljačke?

Za koju, u praksi se pokazalo, neće nitko odgovarati. Eventualno će se velikim jezicima pokušati stati u kraj. Začepiti usta onima koji dignu glas dostojan divljenja jer je kopanje vrijedno divljenja.

Nije zlato sve što sja

Drugim riječima kazano, ni zlatnožuta boja smilja nema isti sjaj a niti miriše kao što je nekada, krajem lipnja i početkom srpnja, u sela donosilo sa burom svoj znak postojanja na brdima. Ne, ne! Nije zlato sve što sja pa tako se nije najzlatnijom pokazala ni prilika da se počne raditi pustopoljina od naše pradjedovine koja je ne tako davno prehranjivala potomke.

Nekada su naši stari potkradali nepovoljne države švercajući duhan na vlastitim leđima i riskirajući glavu koju su nosili u torbi zajedno s duhanom. Danas se u grobu okreću ako samo pogledaju kako im potomke legalno potkradaju nekakve tamo udruge koje nemaju ni dostojnoga lektora i poznavatelja maternjeg jezika da im uređuje internet stranicu.

Jeste li namjestili vagu? Jeste? E, pa, stanite na nju prije obavljanja velike nužde da vidimo koliko teži đubre od čovjeka i organizacije! Jeste li namjestili vagu? Niste? E, onda, oprostite jer je stotinjak proizvođača smilja u krivu a vi jedni jedini u pravu!!!

Marko Čuljak / Dnevno.ba