Dana 10.ožujka 2020.godine na mjesnom groblju u Turčinovićima, grad Široki Brijeg je sahranjen Franjo Jurilj zvani Šeki. Mnogi ljudi se rode i prožive svoj život tiho, u skrovitosti, obavljajući sve svoje životne aktivnosti, sukladno Božjim zapovijedima, a kada dođu do kraja svog puta kao i svaki od nas kojeg to čeka, otputuju na onaj svijet u još većoj tišini od one u kojoj su živjeli. Kao suha grana koja padne sa stabla pod naletima vjetra koji nikog ne pita kada će puhnuti. Svakoga od nas će pamtiti po plodovima njegovim, a plodovi neminovno ne moraju biti nešto što se dade opipati. Vrjedniji su oni plodovi koje ne poznaje zub vremena i koji ostaju zauvijek među generacijama. A najveći plodovi su plodovi nade i sna koji postane stvarnost.
Nitko od nas se ne rađa po svom izboru ni kao legenda, jer legenda se postaje. A da bi netko za života postao legenda on mora ljudima cijelog svog života kojeg poznaje svojim umom i razboritošću, pa čak i bez toga voljom Božjom, nuditi nešto dobro, kvalitetno i iznad prosječno. Iznad svega taj netko mora ljudima donositi radost i vraćati osmjeh na njihova lica. Široki Brijeg je upamtio mnoge legende u svojoj dugoj povijesti, i ovdje nam nije namjera navoditi neke od njih koje starije generacije pamte i nose u svojim mislima i srcima, Šekija nikako ne smijemo zaboraviti. Šeki na žalost ovog ponedjeljka nas napustio. Gdje god se on pojavio: na ulici, kraj puta, u kafićima, trgovinama, na Svetim Euharistijama, ispred samostana, u Domu Zdravlja ili bilo kojoj drugoj prigodi odzvanjao je njegov zvonki smijeh kojeg smo upamtili i s kojim smo ga ispratili s ovog svijeta. On je bio ona punina, točka, zarez i uskličnik koji su popunjavali prazninu u srcima i dušama umornih ljudi Širokog Brijega.
Slučajno ili ne pisac ovih redaka je njegova generacija,isti razred, koju je zadesila JNA tamo 1980 godine (odmah po završetku Gimnazije u Širokom Brijegu), nakon čega nam se putovi razilaze ali uvijek i svugdje ukrižavaju bilo gdje da smo krenuli. Znali smo se tako sresti u trgovinama, kafićima, Domu zdravlja prigodom kojih bi mi se on uvijek prvi javio pitajući me uvijek isto:“ Tko je ljepši i tko bolje pjeva, ja ili Zdravko Čolić“ na što bih mu uvijek odgovorio: “Šeki, Čola je jedan ali ti si naš, a svaki naš je ljepši i zgodniji od Čole, tako da znaš kako si ti ljepši i bolje pjevaš od Zdravka Čolića “na što bi se hodnici doma zdravlja u Širokom Brijegu napunili njegovih grohotnim smijehom, dok su prolaznici ulica našeg Širokog na našu konverzaciju razvlačili usta u široki osmjeh.
Ovdje nije upitno kako je naš Šeki imao bezbroj prijatelja diljem Širokog Brijega, te mnoštvo pratitelja njegovog lika preko društvenih mreža još za života a čiji se broj drastično povećao njegovim odlaskom, zbog čega je na ulicama našeg grada ostala praznina neizmjerna jer je njegova pojavnost bila uobičajena. Ostala je tuga kao voda duboka. Tuga koju će zamijeniti istinska spoznaja koga smo imali kraj sebe. Glasnika proljeća i navještaj radosti svakog jutra ili dana u bilo koje doba. Našeg vjernog pratitelja koji nikome nije činio zlo jer zlo i on su dva različita padeža.
Neka ti je laka hrvatska zemlja po kojoj si Šeki hodao. Mi koji te pamtimo kao onakvog kakav si odista bio, kao posvetu tebi na kraju ćemo ti pustiti pjesmu Zdravka Čolića: Zbog tebe koju si neizmjerno volio i koju si pjevao često sa svojim prijateljem Damcem. Stoga nam zauvijek ostaješ u krvi.
Počivao u miru Božjem!
Vlado Marušić
SirokiBrijeg.info
