ŠIROKI BRIJEG – U nedjelju, 03. srpnja 2016., u samostanu na Širokom Brijegu svoju mladu misu u 11 sati proslavio je fra Ivan Penavić. U euharistijskom slavlju uz mladomisnika koncelebrirala su 40-torica svećenika, među kojima i zamjenik provincijala Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Ševo, župnik fra Stipe Biško, gvardijan fra Tomislav Puljić te propovjednik fra Željko Barbarić koji sada djeluje u našoj kustodiji u SAD-u.
Euharistijsko slavlje započelo je ulaznom procesijom na kraju koje je mladomisnik dobio roditeljski blagoslov. Fra Željko se obratio narodu i fra Ivanu ovim riječima:
“Dragi Ivane, nećeš mi zamjeriti ako i u Tvoje ime, u ime Tvoje obitelji, nas Tvoje braće, ovog okupljenog naroda zahvalim Bogu na ovom danu na ovom svetom mjestu. Gospodine, hvala ti što nas okupljaš oko sebe po svećenikovim rukama, što nas okupljaš na ovom svetom mjestu kojeg su naši fratri izabrali po Božjem nadahnuću za svoje boravište koje su obilno natopili i zalili svojom mučeničkom krvlju. Hvala ti Marijo, Majko naša, zagovornice i utjeho, utočište i službenice Gospodnja što te možemo zvati našom, što si nam blizu, što štitiš one koji su potpuno tvoji, a privlačiš one koji su se udaljili. Hvala ti, Gospe, što ovaj Brig čuvaš kao naše zajedničko mjesto sastanka, kao onaj Tabor, kao onu goru Sion, kao našu Porcijunkulu, kao mjesto gdje smo kod svoje kuće.
Za brodove kažu da su sigurni u luci, zaštićeni od nevolja otvorenog mora, zaštićeni od nenadanih nevolja, morskih nemani, gusara… Kažu i da je Bog sigurna luka. Tako mu pjevamo u pjesmama, tako objašnjavamo i potragu za mirom. Malo čudno: taj mir je na otvorenom, a ne u luci. Taj sveti nemir. Onaj nemir koji te tjera činiti ono za što si stvoren, a ne za ono što bi bilo sigurnije i laganije. Kad bi brod proveo čitav svoj radni i životni vijek u luci, čuvajući se od nevremena, od otvorenog mora, on bi ostao lijep, ne bi se na njemu vidjele rane od putovanja, ogrebotine, ne bi vidio svijeta, ne bi, zapravo, ispunio svoju misiju. Zapravo bi lagano umirao u toj matičnoj luci… Njegova misija nije biti usidren u luci. Tamo brod propada. Lađa služi tome da plovi. Da se suoči s valovima, a ne da vječno čeka usidrena u luci. Da prevozi putnike i teret. Da se ostvari kao brod, na otvorenom moru, a ne na suhom doku. Da živi svoj san, a ne da sanjari u luci. Da pokuša. Možda i pogriješi. Ali ako ne pokuša, neće nikad ni pogriješiti. A ni uspjeti živjeti svoj san, svoj poziv.
Mislim da ne trebam previše pojašnjavati kako je to slika Crkve, slika one lađe koja pušta vodu na sve strane i slika Crkve koja putuje već 2000 godina. To je Crkva koja nije ostala na sigurnom u onoj dvorani u Jeruzalemu, nego ona Crkva koja je izišla po sili Duha Svetoga iz te male i skučene dvorane/luke i koja sluša Krista koji kaže: Idite po svem svijetu… To je ona Crkva koja je izranjena, nesavršena, ranjiva, ponekad pogrbljena i pogurena, koja je gubila glavu, udove, koja je bila zatvarana i progonjena, koja je bila na optuženičkoj stolici, koja je bila i bez suđenja osuđivana, ubijana… Malo niže tu je vjeran dokaz izranjene Crkve koja je patila i krvarila. Zato što je izišla na pučinu i postala hodočasnički narod, misionarski narod, narod koji čuje Kristov poziv Slijedi me – i polazi na put. Iz svoje sigurnosti u Božju sigurnost, u Božje ruke što kaže naš narod…
Nije uvijek lako ni zgodno u tim Božjim rukama. Zašto? Pa uglavnom zato jer ta Božja volja nije nešto što mi očekujemo, ono kako smo mi planirali i kako smo mi zamišljali. Moraš negdje uvrstiti u svoj red misli onu Bože, budi volja Tvoja. Povjeriti Bogu svu svoju brigu i vjerovati, ali zaista vjerovati da Bog za mene ima velik plan, velik nacrt. Ti si, Ivane, Božje dijete. Ti si, Ivane, fratar, sin svetog Franje. Ti si, Ivane, Kristov svećenik. Nemoj nikad prestati vjerovati u Božji nacrt, Božji plan, za sebe, bez obzira na vanjske okolnosti. Nismo sigurni što nam nosi ni današnji dan, a kamoli sutrašnji niti imamo potpunu kontrolu nad svim u sebi i oko sebe. Moramo se dati Bogu da nas vodi. Osluškivati Njegovu volju i vršiti Njegovu volju. Kad se udaljimo od Boga, zaboravimo moliti od silnog rada (pastoralnog, intelektualnog, fizičkog, pomaganja ljudima, brige oko siromaha, druženja s prijateljima, obitelji), zaboravimo što smo i tko smo u prvom redu i zaboravimo osluškivati Božju volju. Ponekad će ti reći da si ti Božji čovjek. Opravdati to je izazov. Donositi Boga ljudima. Svjedočiti ljudima da Bog postoji i da si ga ti upoznao. Govoriti drugima o Bogu. Što ćeš im reći, ako ni sam nisi siguran u što vjeruješ, u koga vjeruješ… Što ili koga ćeš im donositi ako svedeš svoj duhovni život na nabrajanje raznih pobožnih formula u koje ni sam nisi nešto previše uvjeren? Toma je htio vidjeti rane Uskrsloga, Živoga, jer mu ostali apostoli nešto nisu djelovali previše uvjerljivo kad su mu govorili o Njemu. Kakvo će biti Tvoje, moje, naše svjedočanstvo? Živ je i ja sam ga susreo. Nadam se…
Ponekad smo poput apostola Petra što tone u vodu. I mislim da je dobro što je to tako. Kad nisi previše siguran u sebe. Oluja, trese se čitava lađa, čitav moj život, samo što se ne raspadne. Isus mi dolazi, Isus ti dolazi u život i kaže: Dođi, k meni! Ne boj se! Vjeruj! Ja, Ti, napravimo korak-dva i onda propadamo u vodu. Slaba je naša vjera. I zapomažemo: Vjerujem, pomozi moju nevjeru. Tako često izgledaju i svećenikovi, fratrovi dani. Jutrom vapim i molim Boga da pomogne i danas moju nevjeru. Svaki dan u Božjim rukama. I to je naš put. Padati i ustajati. Primati udarce i liječiti rane. Imati ožiljke. Često slušati i razumjeti druge, a sam nailaziti na narazumijevanje. Često hrabriti druge, a sam biti nesiguran. Često snažiti druge, a sam biti slab. Imati svoju povijest odnosa s Bogom. Živjeti svoj Penuel s Bogom. Svakodnevno se hrvati s Njim i opet ga tražiti blagoslov. Neću te pustiti dok me ne blagosloviš… Proživljavati svoj Maslinski vrt, svoj križni put, svoje susrete na zdencu, svoje Nazarete, ulaske u Jeruzalem, svoje govore na gori, svoje odlaske u osamu, svoju Kalvariju, Rieti, Carcere, La Vernu, Porcijunkulu, svoj Greccio, svoj Quo vadis, svoj Maranatha, svoj Brig… Neću te pustiti dok me ne blagosloviš…
Taj prah i taj pepeo u kojeg je Gospodin odlučio udahnuti svoj životni Dah, to si ti, to sam ja. To si ti, to sam ja koji govorimo Bogu: Odstupi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek. A taj Gospodin kaže da bacimo opet mreže. U ovoj Godini milosrđa ovo još zvuči bolje i uvjerljivije. Iako si dosad bio neuspješan, pokušaj opet. Ali sad sa svojim Bogom. Ne sam. Nije stvar u tome da mi zauzmemo Božje mjesto ovdje na zemlji, ne da On ne bi mogao bez nas, nego želi biti prisutan i po meni i po tebi. Po nama. Na osobit način po tvojim i mojim, po našim svećeničkim rukama. Na osobit način u sakramentima ispovijedi i euharistije. On da za naše spasenje postane čovjekom, nije se strašio krila Djevice. Ne straši se ni Tvojih ruku, dragi fra Ivane, da u Njegovo ime odrješuješ od grijeha, da u Njegovo ime polažeš ruke nad kruh i vino – i On daje, a mi primamo kruh s neba i piće duhovno. Budi zahvalan na toj nezasluženoj milosti svaki dan. Sjeti se svaki dan onoga što ti ime kaže – Ivan – Bog je milostiv.
Bog ti je dao mnoge talente i dao ti vrijeme da s tim talentima radiš. A njiva/vinograd/more na koje nas Gospodin šalje je veliko i široko, duboko, blizu i daleko. Prostora za rad i napredak ima napretek. Potrebnih ima napretek. Željnih Boga ima napretek. Željnih svjetla i ohrabrenja u ovoj dolini suza ima napretek. Neka Duh Sveti bude voditelj tvojih želja, ideja i talenata, a Gospa zaštitnica i pokroviteljica.
A vas dragi vjernici molim za molitvu. Znam da to činite. Ovo je prije podsjetnik nama da znamo da se molite za nas, da nismo sami, da smo uzeti od vas i poslani k vama i postavljeni za vas. Molite za sadašnje svoje fratre i časne sestre, svećenike, molite i za buduća duhovna zvanja. Da znamo hoditi s Bogom pa da Boga vama donosimo. Inače ćemo donositi same sebe, a to je sve prolazno i propadljivo. Toliko je prilike za izgubiti se, izgubiti vjeru, međusobno povjerenje. U ovoj Godini milosrđa učimo se biti braća, manja braća ljudima kojima smo poslani. Učimo se donositi milosrđe, dobro i mir ljudima. A vi molite da ustrajemo na tom ne baš tako jednostavnom putu. Molite i za ovu mladost između nas koja razmišlja kojim putem krenuti, a kojima ni mi sami često nismo najbolji uzor. Neka vas to ne obeshrabri. Jedan ili tisuću onih koji su pali i iznevjerili Boga stoje nasuprot jednome koji je uzdignut za uzor i spas svih. Pročitao sam neki dan kako je jedan momak zamolio svog oca da pozove njegove prijatelje na vjenčanje. 200-300 tih prijatelja pozvao njegov otac. Kad je došlo vjenčanje, njih 15 tamo. Sin se i naljutio, dođe svom starom i pita je li pozvao njegove prijatelje i kako to da ih je samo malo došlo? Kaže njegov otac: Kad sam ih zvao, govorio sam: Moj sin treba tvoju pomoć. Dođi! Ovi što su došli – to su tvoji prijatelji. Mi smo pozvani. Danas slavimo tvoj odgovor. Pravi odgovor će trajati, ne jedan dan, ne danas, ne na dan ređenja. Svaki dan. A odgovor je, zapravo, pitanje, ono Franjino pitanje: Gospodine, što želiš da učinim?
Dragi fra Ivane, Bog te blagoslovio! Dragi moj narode, Bog te blagoslovio!”
Na kraju sv. Mise su fra Ivan Ševo i fra Tomislav svojim riječima izrazili čestitke mladomisniku, a fra Ivan je nakon svoje izgovorene zahvale zajedno sa don Ilijom Petkovićem udijelio svima nazočnima mladomisnički blagoslov.
Nakon liturgijskoga slavlja kojeg su asistencijom uljepšali naši bogoslovi pod vodstvom fra Joze Hrkaća, a pjevanjem klapa ‘Sv.Juraj’ slavlje se nastavilo za obiteljskim stolom u dvorani Jabuka u Širokom Brijegu.
Našem mladomisniku fra Ivanu čestitamo i želimo mu radost, mir i ustrajnost!
