Dan 3X.
Na granici svjetova stoji šator.
Između istoka i zapada. Između pravde i nepravde. Između dobra i zla.
Dođoh i poklonih se. Poklonih se žrtvi.
Moje sjećanje prizvalo je neke boje, mirise i osjećaje devedesetih. Da me tko pitao koliko mi je godina izletjelo bi mi 24 ili 25.
A duplo je, skoro.
Toliko stvarno bio je prisutan rat u zraku.
A zapravo, prostro se šatorom pusti mir. Ko’ u crkvi, Bože mi oprosti. Kao u fazi primirja.
Bože, bio je rat. I bio je mir. I opet je rat. Rat za mir u duši.
U šatoru na Bijači vodi se rat za pravo na poštovanje i dostojanstvo.
Fijuču sjećanja zrakom. Pogađaju me u već ranjenu dušu. Ali osjećaj sigurnosti i mira obgrlio mi cijelo biće.
Doista, zapitah se, postoji li sigurnije mjesto na svijetu trenutno?
U društvu branitelja bez računa, kako ih ja zovem, osjećala sam se kako se vjetovatno osjecala carica Marija Terezija u svome dvorcu, u sred svoga carstva.
U nastojanju da osigura nastavak dinastije, ona je rodila 16 djece. Jedna carica je šesnaest puta prošla porođajne muke!
Svoju je djecu vjencavala sa ciljanim vladarima da ojača carstvo. Svome je narodu ostavila obnovljeno carstvo, slobodnu i stabilnu zemlju. Nije ‘proćerdala’ (ili protraćila) naslijeđeno. Nije pustila zemlju neprijatelju. Držala je do svoje vojske, jer se tako osjećala sigurnije. Zato je spominjem.
Trebamo držati do svojih branitelja, jer to zaslužuju, a mi bi se konačno osjećali sigurno i zastićeno.
Šator ponosa i dostojanstva bio je taman za sve prisutne. U njemu su s nama bili svi kojima ne trebaju sjedeća ni stajaća mjesta. Ne trebaju ni priznanja ni primanja. Bili su oni koji su nas morali napustiti, a u ratu su bili uz ramena svojih suburaca koji i danas evo ratuju.
Bili su naši anđeli čuvari.
Zafalilo mi je riječi. Nemam poruku.
Iz šatora na Bijači nosim samo još jednu uspomenu više u svom “ratnom” putu.
Nosim misao još koja će mi grijati dušu gdje god budem prolazila porođajne muke za “opstanak dinastije”, a to je:
“Postoji bojna ponosa na braniku dostojanstva”.
Kako god završi bitka koju vodi, izaći će kao pobjednici, jer nisu savili kičmu.
Nisu uzeli tuđe, ali nisu ‘proćerdali’ svoje.
Svojim tijelima i duhom svjedoče istinu uprkos silnim lažima.
Nepravedna je to borba, kao s teškom bolešću. Ali iz takvih borbi rađa se snaga za buduća pokoljenja, čak i kada je ishod smrtni. Ponekad i treba nešto odumrijeti, kako bi nastalo nešto novo.
Neka umre zlo i nesporazumi. Treba ih spaliti na lomači i pepelom oplemeniti nešto drugo.
Borba ‘zaboravljenih branitelja’ je dragocjena kao djeca koju smo rodili u ratu. Kao svatovi koji su zastavom i pjesmom nadglasavali zvukove rata i navještali nove živote.
Tko je ne razumije, trebao bi moliti za prosvjetljenje.
Tko je želi omalovažiti, treba moliti za oprost.
Tko je dovoljno pametan i svjestan, neka stane na stranu pravde bez straha od gubitka.
Pa ovi ljudi se nisu bojali izgubiti ruku, nogu, život. Što je onda jedan posao ili nečije mišljenje, ili buduća kava s nekim?!
U mnogome sada ovisi kako ce završiti njihova borba. Ovisi i o nama koji gledamo sa strane, iz sredine ili iz daleka.
Ovisi koliko smo spremni dati od sebe za njih.
O završetku njihove borbe ovisi i budućnost naše djece.
Oni gledaju u nas.
Kako ja to volim reći: “Pitat će mladost šta je radila starost.”
Budućnost je sada na ispitu, pod šatorom na Bijači.
Kako god završila njihova borba, a zelim da se završi uspješno, neka se ne zove Bljesak, ni Oluja… predlažem neka se zove “neprocjenjiva”.
Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info
