Pitaju se, pitaju me… odgovorit ću.
Kažu mi neki, nije im jasno zašto pišem o nekoj gospodi u svjetlu njihova (ne)rada, kad je to završena priča, donesene presude na moje uzaludne tužbe.
To su uglavnom ljudi koji nemaju puno posla pa imaju vremena zabadati nos u tuđa posla.
A ja ne smijem ni o svom poslu je li?!
Je li to me možda netko naumio tužiti?!
Bujrum. To i želim. Zašto da ja tužim njih kad će ih sud štititi. Idemo obrnuto. Ja ću pisati istinu i potkrijepiti je njihovim dopisima i dokumentima, oni neka me tuže, sud neka sudi, ja ću se pozivati na postojeće presude i pisati i tako u krug. Ko u onom vicu… nek se lova obrće.
Najkraći odgovor na pitanje iznad je: završi i rat i suđenja ratnim zločincima pa se uvijek nađe netko nešto napisati o tome. A ovaj rat još nije ni završio.
Ide to nekima pričati napamet i spominjati nečiju djecu u ružnom kontekstu. Da, ljudi koji su i roditelji i djedovi već. Oni smiju o nama i našoj djeci širiti laži, a drugi ne smiju ni istinu. Čula sam ja davno koje tu metode rade. U zbornici se priča o djeci bez da imaju priliku reći išta ili se braniti. A na njihove roditelje se kad išta krivo kažu, tražeći prava svoga djeteta automatski pozivaju policija, dolaze dvije patrole po njega, a devet svjedoka, profesorica idu dati izjavu o te dvije krive riječi u MUP-u, vidjet ćete i to uskoro.
Da ih tužim?! Ma kakvi.
Prepuštam im tu čast. Oni će lagati i na sudu da zaštite jedni druge, krivotvorit će dokumente i stavljati pečate gdje im padne na pamet, imam i takvih dokumenata kod sebe. Oni će se ne pojaviti na sudu kad ih se pozove za svjedoka ili vratiti poziv za sud sa objašnjenjem: nepoznata adresa (o tome neki sljedeći put). A adresa je bila adresa škole u kojoj profesorica, svjedok, radi. Trebam li ja imati njenu kućnu adresu?! Ja, kao običan građanin. Doduše imala sam, jer je jedan ravnatelj u jednom slučaju sudu pa dakle i meni dostavio popis svih profesora Gimnazije s kućnim adresama, ali nisam luda to upotrijebiti, bilo bi to zadiranje u privatnost. Ma bilo bi, tko zna šta?! Možda atak na državu. Inače htio je reći kako svi oni mogu svjedočiti za nešto, cijeli kolektiv. Bio je na popisu i netko tko je u međuvremenu otišao u mirovinu. I sve njih bi on mučio kako bi obranio svoje neznanje ili krivicu, siguran kako su svi uz njega, da nitko nema svoje mišljenje ili spoznaje. O tom po tom, rekoh ima toga.
Shvatila sam ja, negdje još u ono vrijeme kad su se mnogi dvoumili oko odluke smilje ili Njemačka, kako moram odlučiti između tužbi ili Njemačke.
Sad ću ovako ponekad izvući neki njihov dopis ili odluku i predočiti javnosti, zabavljat ćemo se malo. Dosta teških tema.
Tužiti će me! Pa neka tuže.
Kako meni reče jednom tada ministar obrazovanja V. Čamber: Tužba je legalna metoda.
I još toga mi reče: Kao rukovoditelj državne službe prilikom odlučivanja o prijemu kandidata nisam dužan gledati na duljinu čekanja na zavodu za zapošljavanje, kao ni na socijalne momente u porodici
Ovo: …socijalne momente u porodici u prijevodu sa srpskog na hrvatski jezik znači: … socijalne trenutke u obitelji.
Radilo se o natječaju za posao gdje je on, svemogući, odlučivao o prijemu i primio mladića rođenog 1988. g., sina stranačkog kolege i mene koja sam završila školu kad je taj mladić imao samo godinu, tj. 1989.g. gdje smo, po njegovom sudu, oboje ispunjavali uvjete.
U njegovom odgovoru na moju žalbu stajala je pouka o pravnom lijeku. Prema njoj mogla sam uputiti kako je pisalo žalbu odboru za prizive.
To sam i učinila šaljući je na adresu ZHŽ.
Iz odgovora koji sam dobila od nekog odbora za prizive je jasno kako su oni iz ministarstva obrazovanja ZHŽ proslijedili moju žalbu državnom odboru za prizive, jer, kako su mi kazali, nije postojao takav odbor na razini županije.
Vidljivo je kako taj odbor vraća odgovor meni i na adresu ZHŽ.
Dakle ja žalbu nisam poslala njima, jer nisam ni znala za taj državni odbor, nego je netko iz županije to učinio, valjda tako mora.
Iz odgovora je vidljivo kako se državni odbor proglašava nenadležnim.
Općepoznato je kako federalno ministarstvo obrazovanja nije nadležno županijskima uopće.
Mislite zbog zaštite hrvatskog jezika u našem slučaju?! Ma ne, to najmanje, to je samo izgovor. Pa imam odgovore iz tog ministarstva na drugim jezicima. Objašnjenje potpisanog ministra obrazovanja zašto koristi u tom slučaju srpski jezik, koji ja inače razumem, je: Pa nisam ja to pisao već moja pravnica. Nije pisao, a potpisao i stavio pečat?! A pravnica mu je bit će studirala na sveučilištu “copy/paste”. I primljena bez gledanja na išta od potrebitog za to radno mjesto. E moj ministre!!!
Vraćam se na temu. Ovo o odborima ne znam kako ide, ali on je znao. Oni su sve to znali ali misle “prodat će mi foru”, dobila sam odgovor i amen.
Skinuo me s’ dnevnog reda.
Pojednostavljeno, ako nije postojalo tijelo kome se mogu žaliti, procedura natječaja nije zaokružena i trebalo bi sve ponoviti ili šta ja znam šta, pa nisam ja pravnik ni odvjetnik. Zato sam to prepustila struci i izgubila to na sudu, jer i sutkinja radi slično kao ova gospoda kad te mantaju. Izostavi neku najvažniju činjenicu ili dokaz, pa ti “skači po sudu”… I sud je legalna metoda, kako reče tadašnji ministar obrazovanja. Sutkinja se zakači za ovu nenadležnost i na to kako sud ne može naložiti nešto od toga kako ispraviti počinjenu mi štetu i presudi u njihovu korist. Ni riječi o tome kako se uopće nisam imala kome žaliti i kako procedura natječaja nije zaokružena itd.
Zašto ja sad o ovome?!
Ma hoću reći ima toga još za 50 priča. Samo polako. Predlažem da me ne tuže pojedinačno već pričekaju pa dignu neku udruženu tužbu. Neka me tuže udruženo kao što su mi udruženo uništavali obitelj. Pišem ovo i u ime svih onih koji su prošli slično. Ili kako kaže fra Ivan Šarčević: Zbog svih koji trpe, zbog zlih koji vladaju!
Zbog ovakvih koji nisu bili dužni gledati na ništa već na svoje interese i štelili svojim pajdašima smo sada rasuti po svijetu više nego ikada.
Zbog takvih, evo samo primjer, račun struje u našem domu ne premašuje više 30 KM, a bivao je od 100 do 200. Nas četvero radno sposobnih ne punimo proračun, a mogli smo, itd.
Dok npr. za najam i režije mi koji smo taj dom napustili izdvajamo oko 2.000 € u svijetu. Ali ostane i za odvjetnika. Ili će mi ga pružiti država čije pravo na državljanstvo imam, ali nisam ga uzimala ljubeći svoje hrvatstvo i ostalo. Ima odvjetnika za igre bez granica.
Nisam nadležna, ali sam živa.
Da, i još mi svašta napisa i reče taj ministrić.
Npr. kako po pitanju nedopuštanja učeniku odgovarati pred povjerenstvom isti može pokrenuti upravni postupak pred nadležnim sudom. Postupajući po tom naputku dolazim do presude u kojoj sudac kaže da je dijete upućeno na krivi sud… Može ministar ne znati i pogrešno uputiti dijete, a dijete ne smije zakazati?! Na dijete je lako udariti, slagati, krivo uputiti.
I postade on nakon ovakvog rada u županiji federalni ministar rada i socijalne politike.
Tako to ide. Radi loše i napredovati ćeš.
Pitam se šta po toj logici postanu prosvjetni inspektori koji ne odu po nekom zahtjevu u inspekcijski nadzor po pitanju nedopuštanja učenicima da odgovaraju pred povjerenstvom?
Koji zanemare nezakonite odluke učiteljskog vijeća, koje nije bilo u punom sastavu što mora biti. Naime vjeroučitelj nije bio ni pozvan na sastanak učiteljskog vijeća koje je odlučivalo o odoravanju odgovaranja pred povjerenstvom, što je izjavio i na sudu. Hvala mu.
Ja mislim kako mogu biti Ombudsmani za prava djeteta u najmanju ruku.
Nije upitno je li dijete znalo koliko je ocijenjeno.
Ima pravo pokazati to pred povjerenstvom. Uskraćivanje prava krije činjenicu kako je netko htio naškoditi učenicima i uspio je. Kako rekoh ima toga napretek, pa se čitamo o tome uskoro.
Uglavnom nije lako odlučiti tko je više učinio da me spriječi zaposliti se.
Ministar Čamber ili ministrica Lončar?
A tu je i oveći popis pomoćnika ili suradnika.
Ovaj put samo dokazi o tome.
On me mantao odborom za prizive na moju žalbu, a ona (Helena Lončar), otvoreno priznaje kako mi nisu ni odgovorili na žalbe. Dvije različite, vezane za drugi predmet, koje ona ne razlikuje, ali bitno je da priznaje.
Bivša ministrica obrazovanja ZHŽ Helena Lončar je pak nakon te službe otišla korak više, zasjela je na čelo Federalnog zavoda za zapošljavanje.
Ako ovako tamo zaključuje kao u ovom meni upućenom dopisu, mogla bi dosta nereda napraviti. Srećom nisam više na tom zavodu.
Pa neka me, eto, tuže za istinu koju iznosim o njihovim (zlo)djelima.
Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info
