Poštovani čitatelji, dužnost mi je reagirati na dio iz objave članka o istraživanju novinara Provjerenog oko kupovine diploma.

Naime, u jednom dijelu kažu kako su posjetili i Centar za obrazovanje u Širokom Brijegu te, citiram:

Ondje im se nitko ne javlja na telefon, a mještani od straha od vlasnika ne žele stati pred našu kameru.

Mene ova tema više ne zanima jer ja sam dosta vremena potrošila na ukazivanje problema prednosti zapošljavanja osoba s kupljenim svjedodžbama i diplomama nad redovito završenim školama.

Ipak kako gospoda novinari niti šira javnost ne bi mislili kako u tom mjestu žive kukavice, moram reagirati kao prvi susjed kod čuvenog objekta “Nikad nije kasno”.

Mi nismo kukavice već u kući ne živi nitko. Svih šest članova otišlo je za poslom i za školom, jer, ne daj Bože, kupiti svjedodžbu ili diplomu u školi preko zida.

Radom u svijetu, 1.000 km daleko od kuće mogu djeci omogućiti školovanje u regularnim školama. Kuća je na prodaju… cijena 1.000.000 KM, ipak je pored najčuvenije zgrade u regiji.

Neću tužiti novinara, iako i to znam (pisati tužbe), a kako nismo kukavice, prilažem jednu Tužbu kao dokaz da se nismo bojali nikada, a ni sada, ukazati na to do kakve će katastrofe doći ako se budu zapošljavali ljudi s kupljenim zvanjima.

Uz pravu tužbu za opisani slučaj, po pitanju koje moja žalba Vrhovnom sudu stoji godinama negdje u njihovom arhivu, napisala sam i ovu.

Rado je dijelim s vama, kao što sam je nekada dijelila svima kojima sam htjela ukazati koji cirkus u širokobriješkoj Gimnaziji provodi ravnatelj, ali kako nitko nije postupio o tome časno meni ni sad nije jasno, međutim možda nikad nije kasno!

Hoću reći, ne da ih se ne bojim, nego im se još i smijem koliko su postali tupi dugogodišnjim glumljenjem kako ne razumiju.

Tužba

U Večernjem listu siječnja šestoga 2012. ljeta,
Objavljen je Natječaj, mišljah mog života.

Ne vjerujem očima al’ papir ne laže,
računalnog operatera u Gimnaziji traže.

Za čas ja prikupih sve što za to treba
i molećiv pogled uputih put Neba.

Poslala sam dokumente adresa je znana,
nekad čuvena Gimnazija, danas puna mana.

Al’ u Gimnaziji fra D. Mandića,
ravnatelj propušta samo ko mu se sviđa.

Prevario je članove Školskoga odbora,
odlučiše da prime ženu profesora.

Naravno te škole, jer je ona samo
položila školu koju traže tamo.

Samo su i sebe prevarili tako,
jer ja pogreške im nađoh vrlo lako.

Gospođa je Završnu svjedodžbu priložila kasno,
završio natječaj je,a to je onda jasno:

Nepotpune prijave ne uzimaju se u razmatranje,
kao i neblagovremene što bješe kod nje stanje.

Nakon svih saznanja i uprkos prijetnjama,
ja sam Žalbu na vrijeme priložila.

U pouci o pravnom lijeku stajalo je tako,
a do odgovora čekat nije bilo lako.

Tri mjeseca čekala sam ja,umjesto odgovora,
Rješenje i Zapisnik inspektorica mi da.

U njemu je stajalo,koje niškoristi,
naređuje da se natječaj poništi.

Samo mi se jedno vrtjelo u glavi:
“nije određeno da opet se objavi”.

Uložila sam žalbu na njeno Rješenje,
u Večernjaku je već ranije bilo poništenje.

Tonuli su zajedno ko u živo blato,
moja prava gazili su i ništa zato.

Kao ni na prvu žalbu odgovora nije bilo,
Pa ja sada dižem tužbu zbog sveg što se zbilo.

Prošla evo skoro je godina dana,
Šutnja administracije sada mi je znana.

Dakle tužim M. Bošnjaka i gospođu Đerek,
pa ćemo se zabavljati, bit će dobar dernek.

Znali su što rade,oboje su pogriješili,
položaj su svoj zapravo zloupotrijebili.

Ona nije pogledala ni sve dokumente,
tražila je samo da natječaj ponište.

Prvo ga je odobrila takvog kakav jeste,
a onda se uhvatila u njem neke greške!!!!

Čak se uvjerila da ravnatelj laže,
kad o grešci u mojoj Svjedodžbi kaže:

Greška postoji, al tehnička je samo,
provjerila, službeno je, al to ne gledamo.

Čudi me da misle da sam toliko glupa,
da ne vidim da su prevarili me skupa.

Radno mjesto je bilo odobreno,
od Ministra financija na neodređeno.

Tu sad radi, uskače, profesorica
nije bio uvjet natječaja, al je trećarica.

Pa ja evo svoja prava tražim putem suda,
ko da nema drugog posla ova majka luda.

Čak petero djece meni daje snagu,
da bacimo činjenice na pravde vagu.

Zar doista danas ništa škola ne vrijedi,
zar ljudi više cijene neki papir bijedni?

Kupe ga u Libar, Centar znanja, ili slično nešto,
i samo traže da se uvuku negdje vješto.

Nisam mogla vjerovati, nit vjerujem i sada
da nitko ne cijeni plod učenja i rada.

Kad dobijem presudu javno ću je objavit,
neka vide sva djeca šta mogu očekivat.

Naravno u ovoj zemlji “Sunca i leda”
u prijevodu, znate: “Krvi i meda”

Zanijela sam se, dakle u presudi potražujem:
Posao, naravno, jer ja to zaslužujem.

Za svjedoke zovem da proces bude dobar,
ministra Čambera i ministricu Lončar.

Predsjednika Školskog odbora što je odlučio,
a moje dokumente, kaže ni vidio.

Trn, Široki Brijeg, 2012.g.

Ružica Zeljko

VIDEO REPORTAŽA: Reporteri Provjerenog došli do ljudi koji kupuju diplome