Krajem šezdesetih prošlog stoljeća otišao jedan naš čovjek u svijet raditi.
Koliko se moglo znati iz njegovog rijetkog javljanja, tamo je radio i dobro zarađivao.
Vratio se nakon nekoliko godina i imao novac da napravi kuću, oženio se i otvorio svoj obrt.
Na pitanje znatiželjnika što je tamo radio pa u kratko vrijeme zaradio i uštedio toliki novac, odgovarao bi: “Bio sam mamac za krokodile”.
Tvrdio je da su ga vukli zavezanog za čamac lovci na krokodile i da je za taj riskantan posao u kome su ga i dobro čuvali,mnogo zarađivao.
Kad bih god srela tog čovjeka prva pomisao je slika ili scena tog horor posla koji je navodno radio. Nisam baš vjerovala u to,ali nije nemoguće da je tako bilo.
Druga misao uvijek bila bi o tome, koliko su zarađivali i riskirali lovci,ako su samo mamcu plaćali toliko puno. A ne mora biti tako!?
Treće bi bilo:Zašto bi to radio? Zar nije bilo drugih poslova? Je li imao izbora?
Vrijeme prolazi,taj je čovjek sada veoma star. Sretnem ga ponekad,još uvijek radi,pomalo.
Kaže kako se ne može od mirovine živjeti kamoli liječiti od trauma koje proživljava.
Kaže imaju traume svi iz tog vremena i posla… i mamac i lovci i promatrači.
Vrijeme prolazi,ali vremena se ne mijenjaju…
Čitam i gledam oko sebe,bliže se izbori.
Izbori za one koji imaju izbora!
Izabiru se ljudi Boga pitaj po kojem ključu probrani za nekakve izborne liste.
Mnogi glasovima,koje Bog zna kojim putem dobiju upotrijebe za napredak nekog drugog i za to dobivaju nekakvu plaću.
Ti drugi sjedaju na mjesta koja baštine lijepo zarađujući,a da ne moraju ništa raditi, jer oni su (od)izabrani.
Naravno da neki nešto i rade, ali koliko je to efikasno vidi se po činjenicama kako se od mirovine ne može živjeti.
Pitam se i pitam ove ljude sa lista za izbore,jesu li svjesni da su “mamci za krokodile”.
Jesu li svjesni da lovci mnogo više zarađuju, a mnogo manje riskiraju?
Jesu li svjesni da ako samo oni sjede u foteljama od krokodilske kože ne radeći ništa, malo ili krivo doprinose stanju koje je sada na snazi i jednoga dana i oni neće moći živjeti od mirovine.
Znam, nameće se pitanje autoru ovog teksta: Zašto ne ponudiš lijek već samo dijagnozu!
Odgovorit ću odmah.
Dijagnoza se ne plaća. Lijek jeste.
Šalim se. Lijek nastaje od mnoštva sastojaka koje ne posjeduje jedan čovjek sam. Postoji recept,ali “tehnologija” nije razvijena toliko da bi lijek uspio.
Energiju pokretanja stroja koji bi ga proizvodio može dati samo ljudska savjest. Problem je što mnogi savjest uključe kasno,umjesto prije nego odrade nešto. Tako ne doprinose liječenju nego još pomažu razvoju bolesti.
Stroj radi, ali slabo i lijek ne uspijeva biti proizveden. Ne dolazi do ozdravljenja.
Počesto uzrok neuspjeha je i što ručicu za pokretanje stroja pokreće kriva ruka… pali-gasi po svojoj volji, te ometa proizvodnju.
Eto recept, besplatno.
Nije vam jasno?!
Pa nije jasno ni ovo što rade mnogi ovih dana vezani za izborne liste, kao mamci za čamce u lovu na krokodile. Ili za krokodile?!
Kad bi bilo volje i kad bi se utrošila energija u pomoć pri liječenju, koliko se utroši oko izbora, ne bi BiH bila pacijent nego izliječeni.
Nema mi druge već biti bloger pa u Europski parlament,čitam tako planiraju neki mladci.
Ali kako?!
Nisam u rodu ni sa kakvim tajkunom?
Nisam moderna čitačica tuđih prosječnih elaborata o nepravdi u Africi.
Nisam svećenikova nećakinja?!
Nisam rodoljub sa državnim zaposlenjem koji dobrim mobitelom škljoca zavičajne i okolne ljepote sa umirućim narodom u pozadini i objavljuje na Facebooku i Instagramu.
Mogu eto jedino biti promatrač, po cijenu trauma u starosti ako je doživim.
Ružica Zeljko / SirokiBrijeg.info
