LJUBUŠKI – Profesor Ante Paponja iz Ljubuškog na prošlim općinskim izborima u Hercegovini bio je istinsko osvježenje, jer je kao neovisni kandidat za općinskog načelnika Ljubuškog “za dlaku” izgubio izbore od HDZ-a BiH i njihovoga kandidata Nevenka Barbarića, iako mnogi i dan danas sumnjaju u regularnost tih izbora. Ako na ovdašnjoj političkoj sceni postoji čovjek iz naroda onda je to definitivno prof. Paponja, no svejedno mnogi su prošlog tjedna ostali pomalo iznenađeni informacijom kako bi upravo ovaj ugledni profesor mogao biti kandidat većeg broja oporbenih stranaka s hrvatskim predznakom za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Koliki su stvarni izgledi za nešto takvo portala Dnevno.ba pokušao je doznati od samoga prof. Ante Paponje.
Hoćete li biti kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda?
“Nadam se da hoću”.
Ako uistinu budete kandidirani na čemu prvenstveno bi temeljili svoju kampanju?
“U ovom našem, u svakom pogledu, kaotičnom i nesređenom društvenom okviru, na žalost, ne manjka tema i pitanja na kojima bi ste mogli ozbiljno graditi svoju političku kampanju. Ja bih se kratko osvrnuo na one bitne.
Kampanju ću najviše temeljiti na ukazivanju na činjenicu da smo kao narod dovedeni u stanje opasne političke, ustavno-pravne pa i fizičke ugroženosti, za što najveći dio krivice snose naše postojeće vladajuće strukture, na potrebi pokretanja žestoke političke borbe protiv onih koje su doveli u pitanje sam koncept nacionalne slobode hrvatskoga naroda u BiH, i koji se sve više prokazuju kao dio protuhrvatskih političkih projekata.
Nadalje će težište biti poticaju za stvaranjem uspješnog gospodarskog i socijalnog modela, koji je temeljni preduvjet za uspješnu političku borbu svake politički obespravljene društvene skupine ili naroda. Današnje opće depresivno stanje u društvu, koje se najzornije reflektira kroz masovno iseljavanje naših ljudi, kroz porast broja suicida unutar braniteljske populacije i opće poljuljano samopouzdanje nacije, zorno svjedoče koliko je poguban izostanak takvog modela, bez kojeg će najvećem dijelu naših ljudi biti jako teško da na ovim prostorima stvore bilo kakvu životnu perspektivu.
Posebno ću inzistirati na ustavno-pravnoj reformi Bosne i Hercegovine, kroz redefiniciju daytonskih i postdaytonskih nametnutih ustavnopravnih rješenja, kojima je „de facto“ sankcionirana nepravedna podjela BiH između Srba i Muslimana, i koja su dovela Hrvate u situaciju da ne mogu suvereno odlučivati o svojoj sudbini. Pri tome će težište biti na kreiranju ustavno-pravnog koncepta BiH koji će svim pripadnicima našega naroda i drugih naroda, kao i svim građanima osigurati nacionalna i građanska prava.
Jedno od najvažnijih pitanja će biti zalaganje za pravnu državu, za korektno funkcioniranje državnih institucija, borba protiv teških „društvenih bolesti“, za rehabilitaciju teško urušenog sustava društvenih vrijednosti, te otklanjanje prevladavajućeg ozračja društvene nestabilnosti, osjećaja nepovjerenja u državu i vlast, te opće nesigurnosti i nemoći.
Ništa snažnije ne proizvodi društvenu depresiju i uništava svaku motivaciju kao svijest da živite u društvu nejednakih šansi, u društvu u kojem svojim sposobnostima i zalaganjem ne možete ništa učiniti. Stoga mnogi naši ljudi svoj odlazak s ovih prostora uopće ne doživljavaju tragično, čak štoviše, doživljavaju ga kao satisfakciju”.
Prije dvije godine bili ste neovisni kandidat za načelnika općine Ljubuški i jako malo Vam je nedostajalo da preuzmete fotelju općinskog načelnika. Kako ste doživjeli te izbore, te kakva iskustva nosite?
“Te izbore nisam doživljavao osobito dramatično, jer moja politička iskustva sežu mnogo dublje u prošlost, pod konac devedesetih godina prošlog stoljeća, kada nam je na općinskim izborima grubim nasiljem oduzeta već izvjesna pobjeda. Na prošlim općinskim izborima najveći napredak se osjećao na polju predizborne atmosfere kao i same dinamike političke kampanje, ponajviše snažnim doprinosom oporbe, ali kada je riječ o regularnosti izbornog procesa, ostaje činjenica da smo na tom polju još uvijek dosta daleko od prihvatljive razine”.
Kolika je objektivno snaga stranaka koje podupiru Vašu kandidaturu za predstojeće izbore, te hoće li se u taj projekt uključiti još neke stranke?
“U principu, stranke se dijele na „velike“ ili „male“ samo po sadržaju i snazi ideje koju zastupaju i ljudi koji ih nose. Stoga držim da su stranke koje mene podupiru kvantitativno, uglavnom manje, ali s jakom političkom voljom i porukom. Udruživanje manjih stranaka daje isti učinak kao snop pruća, odjednom se postiže neslomljiva snaga. Pored navedenih stranaka koje su mi iskazale podršku (Hrvatski savez HKDU-Hrast, Hrvatska Neovisna Lista, Čapljinska neovisna stranka, HSP BiH dr. Ante Starčević), nadam se pridruživanju i drugih stranaka, te velikog broja udruga. Ne zaboravimo, najjača stranka je hrvatski narod”.
Mnogi su mišljenja kako bez podrške katoličke crkve nema smisla upuštati se u jednu ovakvu borbu, pa nas iskreno zanima vjerujete li da bi imali podršku crkve u slučaju Vaše kandidature. Pouzdano znamo da jako dobro kod njih kotirate, no ovo je realno ipak jedna sasvim nova i drugačija situacija?
“U potpunosti se slažem da na ovoj razini političkog natjecanja, u našim društvenim okolnostima, podrška crkve može biti jako važna, ako ne i presudna, isto tako, činjenica je da se crkva ne mora određivati isto kada su u pitanju lokalni ili državni izbori, jer su to dvije posve različite situacije i ravni političkog natjecanja. Kada je riječ o „dobrom kotiranju“,teško je u ovoj novoj situaciji procijeniti, da li i u kolikoj mjeri uživam ili ne uživam povjerenje i podršku crkvenih krugova, ali se nadam da barem nisam u njihovoj „nemilosti“.
Pri tome naglašavam da se osobno gnušam svakog oblika ‘iznuđivanja’ političke podrške od strane crkve, to držim naročitom drskošću i izrazom krajnjeg nepoštivanja te institucije i njezinog neospornog prava na autonomno političko rasuđivanje, djelovanje i opredjeljivanje. S druge strane, teško mi je vjerovati da bi crkva, nakon svega, mogla dati podršku politici koja je najviše kumovala našoj općoj nacionalnoj depresiji, ili ideološki rehabilitirati iste one koji su na perfidan način izglasovali za Istanbulsku konvenciju u Sarajevu, takvima nije mjesto ni u crkvi ni na misi”.
Izborni zakon u BiH, odnosno promjene istoga – da ili ne i ako ste za promjene kakve bi one bile?
“Ako je Bosna i Hercegovina država triju naroda, a jeste, jer je ustavno tako definirana, pa iz te činjenice proizlazi i institut legitimnog predstavljanja svakoga naroda u državnim institucijama, onda i izborno zakonodavstvo treba uskladiti s tom činjenicom. Stoga se postojeći izborni zakon mora mijenjati, kako po pitanju izbora članova Doma naroda, tako i za izbor hrvatskog člana predsjedništva. Međutim, novim izbornim zakonom se mora izbjeći bilo kakav oblik diskriminacije hrvatskih birača u okviru izbornog procesa na cijelom području države”.
Iz HDZ-a BiH konstantno pred svake izbore ističu kako Hrvatima u BiH nedostaje televizija, a opći dojam je da oni nemaju nikakvu stratešku viziju, a kamoli televiziju. Kakva je Vaša vizija hrvatske sutrašnjice u ovoj zemlji i postoji li način na koji bi se zaustavio sve veći egzodus Hrvata iz BiH?
“Kada je riječ o postojećoj hrvatskoj vlasti, nema tu nikakve ideje ili vizije, to je samo gola tehnologija vladanja, a ne upravljanja, a znamo da je izostanak ideološke osnove za male narode smrtonosan, i predstavlja snažnu polugu neoimperijalnih centara moći.
Dok priča o hrvatskom kanalu ima dvije dimenzije, prva je praktična, druga manipulativna. Praktična dimenzija polazi od potrebe da se medijskom blokadom našega naroda podupre sustav novog jednoumlja, koje se ostvaruje kao neka vrsta ‘džepnog totalitarizma’, a za koje dobro znamo da svaku zajednicu vodi dugoročno u stagnaciju i propast. Druga dimenzija, isto kao i priče o trećem entitetu ili Herceg-Bosni, nije u funkciji cilja, nego je sredstvo za manipulaciju, koje ima za cilj uvjeriti naš narod da se oni svim snagama zalažu za nešto, što po njihovom duboko intimnom mišljenju narodu i ne treba, jer im postojeći politički sustav pruža puno veće mogućnosti za njihovu strategiju političkog klijentelizma i uhljebljivanja kadrova, nego npr. koncept Herceg-Bosne. Strategija je jasna, realizacija nije cilj, jer im ona oduzima emotivnu snagu i manipulativnu moć u političkom procesu.
Što se tiče moje vizije, polazim od činjenice da nam kao narodu za izlazak iz ove teške situacije trebaju duboke političke i društvene promjene. Na prvom mjestu, držim da nam treba snažano i čvrsto političko vodstvo, poznato je da bez tog preduvjeta kao narod loše funkcioniramo. Treba nam vodstvo koje će biti u stanju pomiriti sve društvene suprotnosti u našem narodu, koje neće prakticirati podaničku poslušnost prema stranim centrima moći i vođenje općih politika nauštrb nacionalne i kojemu je posve jasno da u borbi za nacionalnu opstojnost mi sami moramo učiniti prvi i odlučujući iskorak.
Isto tako treba raditi na stvaranju nacionalnog političkog pokreta, jer su samo pokreti u stanju pokrenuti sve životne snage naroda i voditi uspješnu borbu za nacionalnu emancipaciju. Političke stranke to nisu u stanju niti to spada u domenu njihovih političkih kapaciteta i naravi političkog djelovanja.
Već sam na početku naveo, da nam je od presudne važnosti za našu opstojnost, a osobito za zaustavljanje demografske depresije, stvaranje učinkovitog gospodarskog i socijalnog modela koji je temeljni preduvjet svake druge uspješne političke borbe. Krucijalni dio njegova sadržaja zahtijeva radikalnu promjenu gospodarske paradigme, i najbolje se može izraziti sintagmom: „…..inženjeri, tehničari, proizvođači i poduzetnici naprijed, ostali svi iza…“
Bez pokretanja proizvodnje i povećanja produktivnosti, nema novih radnih mjesta niti izlaska iz krize te zaustavljanja demografskog pada. Već i iz vlastitog iskustva uvidjeli smo kuda vodi gospodarski diskurs koji počiva na potrošnji i zaduživanju. Zamislite, da smo umjesto tranzicijske oluje i pustošenja stvorili uspješan gospodarski model kojim bi zadržali ljude na ovim prostorima, bilo bi zasigurno puno manje stresa i oko svih drugih za nas važnih političkih pitanjau državi, tako i oko izbornog zakona, jer bi nas u tom slučaju na ovim prostorima bilo možda 600-700 tisuća, a ne kao danas upola manje, pa bi nam se puno teže dogodio ‘slučaj Komšić’, dok bi naša ukupna ‘politička težina’ na državnoj ravni bila mnogo veća.
Ostvarenje gore navedenog stvorilo bi preduvjete za ozbiljnu borbu, kako na polju ostvarenja tako potrebne vladavine prava u društvu, tako i na polju borbe za redefiniciju ustavno-pravnog okvira BiH koji je u najvećoj mjeri skrojen na štetu Hrvata, i koji nam dugoročno onemogućava nesmetan društveni razvoj”.
Kako pomoći Hrvatima u Republici Srpskoj. Ako ćemo realno to je posebna priča i o njihovoj sudbini vodeći hrvatski političari u BiH, kao i u Republici Hrvatskoj, svih ovih godina nisu vodili gotovo nikakvu brigu?
“Katastrofalno loš i u državničkom smislu neodgovoran odnos političkog Zagreba općenito spram Hrvata u BiH, a pogotovo onih u Republici Srpskoj, ponajviše proizlazi iz činjenice da nakon Tuđmanove smrti politički Zagreb više nije pokazao sposobnost vođenja bilo kakve suvisle nacionalne ili suverenističke politike, poglavito one koja bi bila usmjerena prema Hrvatima u BiH. Ta politička jalovost i dezorijentiranost službenog Zagreba se najbolje oslikava u činjenici da je u zadnja dva desetljeća spram Hrvata u BiH iz Zagreba kreirano najmanje pet različitih politika, od kojih su većina njih bile promašene, a neke za Hrvate BiH i pogubne.
Svakako da u postojećim političkim okolnostima treba iskoristiti sve mogućnosti, a one nisu zanemarive, za kreiranje materijalne i političke potpore povratku i opstanku Hrvata na područjima Republike Srpske, ali ipak držim da se presudni iskorak po tom pitanju teško može dogoditi bez ustavno-pravnog redefiniranja Daytona. Pri tome se i ovaj put moram osvrnuti na teške i nerazumne pregovaračke propuste hrvatske strane u Daytonu, koja je, na primjer, hrvatske prostore u Posavini olako žrtvovala za dinarske pustoši jugozapadne Bosne”.
U zadnje vrijeme aktualna je tema oko Istanbulske konvencije, koju je par godina nakon Bosne i Hercegovine usvojila i Republika Hrvatska. Vaše mišljenje o IK?
“Rodna ideologija, koju promovira Istanbulska konvencija, je protuljudska u svakoj svojemu detalju, cilju i svrsi. Ona je u suprotnosti s božjom slikom čovjeka, sa samom prirodom i biološkim činjenicama, i sa zdravom pameti.
To je izdaja naše vjere, čija je antropologija nespojiva s rodnom teorijom, naše tradicije, hrvatske obitelji, jer će tu riječ rabiti i za opis biološki, filozofski i razumski neshvatljivih zajednica; naše djece, jer će ih učiti da nemaju spola i da spol (rod, koji zamjenjuje spol) mogu „izabrati“, izdaja našeg identiteta i cijele povijesti. Ne znam koja bi politička imaginacija novonastalu društvenu paradigmu mogla pomiriti sa sintagmom koja oslikava najdublje niše našeg identiteta i duhovnosti: „Antemurale….“.
Za sada se kao kandidati za člana predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda spominju Dragan Čović i Željko Komšić, pa može za kraj ovog razgovora po par rečenica o jednom, odnosno o drugome?
“O njima osobno nemam što reći, budući da ni jednog ni drugog osobno ne poznajem, ali i da temeljem političke korektnosti držim poštivanje dostojanstva svake osobe i izbjegavanje u političkom diskursu bilo čega osobnog. Ali kada je riječ o njihovom javnom političkom djelovanju i njima kao političkim osobama njih dvojica predstavljaju dva pola za naš narod opasnog i štetnog političkog diskursa, u okviru kojeg jedan funkcionira kao kompromitirana i ucijenjena osoba, sa snažnim porivom za besmislenim političkim samoponavljanjem, a drugi kao drski politički uzurpator bez ikakva legitimiteta”.
Danijel Ivanković / Dnevno.ba
