Jednom od najpoznatijih hrvatskih hotelijera Anđelku Leki tijekom četvrtka naglo je pozlilo, a usprkos liječničkoj pomoći koja mu je bila pružena u Vinogradskoj bolnici, 85-godišnji Leko je, nažalost, preminuo. Vijest zasad nije službeno potvrđena, no Jutarnji list neslužbenu je potvrdu dobio od nekih od Lekinih najbližih suradnika i poslovnih kolega, koji su svi redom šokirani njegovim odlaskom.
Godinama usprkos, naime, Leko je i dalje bio poslovno aktivan, iako je prije četiri mjeseca Adris Grupi Ante Vlahovića prodao svoje hotele, odnosno 77,78 posto udjela u tvrtki Expertus. Nakon što je ta kupoprodaja bila realizirana, Leko je najavio kako se ne namjerava povući, već da će nastaviti biti prisutan u biznisu koji je gradio nekoliko desetljeća.
Živio je posvećen poslu, tempom od 24 sata na dan, koji je, usprkos dobi, impresivno izdržavao, iako mu je godinama zbog toga stradavalo zdravlje, zbog čega je Leko redovito posjećivao liječnike. Njegov karijerni uspon zasigurno je jedan od najprepričavanijih u brojnim hrvatskim dnevnim i tjednim novinama, koje su u stopu pratile sve Lekine investicije, poslovna poznanstva, a on sam rado je govorio o svojim počecima, ističući uvijek kako je u poslu prošao sve, počevši od konobara nakon čega se godinama uspinjao do vlasnika nekih od najpoznatijih zagrebačkih i dubrovačkih hotela.
Rođen je 1933. godine u Donjim Mamićima, gdje je završio osnovnu školu, a potom je kao svoje prvo radno mjesto u turizmu odabrao hotel Biokovo u Širokom Brijegu, gdje se zaposlio kao konobar. U Hercegovini je upoznao i svoju buduću suprugu Ivanku, s kojom će kasnije dobiti i dva sina, a vjenčali su se 1960. godine, negdje otprilike u isto doba kad je završio i srednju hotelijersku školu te se upisao na Ekonomski fakultet.
Za uspješnu karijeru u hotelijerstvu odlučujući će u Lekinom životopisu biti trenutak kad će se zaposliti u Ugostiteljskom poduzeću, tvrtki u kojoj će voditi restoran Marjan, na križanju Klaićeve i Ulice Republike Austrije, a da u njemu ima force, otkrit će se kad će s direktorima okolnih tvrtki – Šavrića, Pastora i Ine – dogovoriti serviranje gableca za radnike.
Sredinom 60-ih potom će biti postavljen za komercijalnog direktora Ugostiteljskog poduzeća, ‘71. za direktora OUR-a, a kasnije i za generalnog direktora.
Prve dionice te tvrtke od Fonda za privatizaciju Leko će kupiti 1995. godine, a tvrtka koju će dugi niz godina voditi prilično konzervativno – dakle bez većih previranja, ali s kontinuiranim rastom – do 2018. godine narast će na pravo malo hotelsko carstvo od šest hotela u Zagrebu, tri u Dubrovniku te nešto vila i apartmana, ali s licencom Starwooda, na koju je Leko posebno bio ponosan. U trenutku kad je kompaniju odlučio u većinskom dijelu prepustiti Adris grupi, neslužbeno se u poslovnim krugovima spominjalo da je njezina vrijednost oko 1,5 milijardi kuna, no za koliko ju je Leko na kraju prodao, logično, nije otkrivao.
Njegovi prijatelji i poznanici o Leki su uvijek govorili kao o radoholičaru, čovjeku koji je na poslu provodio i do 15 sati dnevno, bio prilično štedljiv, ali volio se opustiti uz dobru janjetinu. Rijetko je pio, na veselicama je držao tempo mnogih mlađih od sebe, ali se, prema pričanju poznanika, izjutra uvijek rano vraćao na posao, ne prepuštajući ništa drugima.
Toliko je volio držati sve konce u svojim rukama da je osobno potpisivao sva medijska priopćenja i odgovore na brojna novinarska pitanja, a godinama ga je mučio odgovor na pitanje tko će i kada preuzeti biznis koji je desetljećima marljivo stvarao.
Njegov stariji sin Miroslav završio je Pravni fakultet i posvetio se odvjetničkom poslu, a mlađi Ivan krenuo je očevim stopama pa završio ekonomiju, smjer turizam. Zajedno s ocem bio je u upravi HUP-a, ali i tvrtki Expertus, čijih je 77.78 posto prije četiri mjeseca preuzela Adris grupa. Prije toga u javnosti i medijskim krugovima godinama se špekuliralo kako Leko prodaje svoje carstvo, ali usprkos oblijetanju investitora koji su doista pikirali na HUP Zagreb, Anđelko Leko dugi je niz godina odolijevao prodaji.
Često se izvlačio na sinove koji mu navodno ne daju prodati hotele, iako je svima koji su ga poznavali bilo kristalno jasno kako Leko, godinama usprkos, forcu pronalazi upravo u svakodnevnom odlasku na posao, hendlanju svojeg biznisa, kao i uživanju u ugledu koji mu je davala njegova uspješna poslovna pozicija. Leko je pritom prijateljevao s mnogima, između ostaloga i sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, koji je, prema pričama nekolicine Lekinih prijatelja, kod vlasnika HUP-a pronašao utočište u prvim godinama u kojima je stigao u metropolu.
Njegov je život i karijerni uspon općenito uvijek bio pod lupom, kako medija tako i konkurencije iz biznisa, nerijetko dovodeći u pitanje način kako je Anđelko Leko stekao novac za preuzimanje HUP-a. On sam tvrdio je kako je za stvaranje svojeg poslovnog carstva založio obiteljsku kuću na Zelengaju, drugi su, pak, spominjali neku “staru deviznu štednju iz Dubrovačke banke”, treći, pak, optuživali da je novac iz tvrtke izvlačio preko cesija. Bilo kako bilo, u vrijeme rata, kad nitko u to nije vjerovao, Leko je 1995. godine otvorio hotel Sheraton na uglu Draškovićeve i Ulice kneza Borne, a potom se nakon Zagreba odlučio širiti u Dubrovniku, gdje će drugi po redu Sheraton otvoriti 2015. godine.
Cijelu njegovu karijeru prati i ga i poslovni odnos te prijateljstvo s Ivicom Todorićem, od kojeg je Leko kupio hotel Operu (kasnije Westin), a Todorić je, pak, četiri godine bio predsjednik Nadzornog odbora HUP-ove tvrtke Dubrovačka Rivijera.
Kako pokazuje njegova bogata biografija, Leko, kao niti njegova supruga Ivanka, koja je godinama u Petrinjskoj ulici vodila kafić Centar, nije stajao, sve do veljače 2018. godine, kad je napokon prelomio prodati hotele. Čini se kako je dugo birao pravog investitora: za HUP Zagreb bili su zainteresirani mnogi, između ostaloga i Falkensteiner Agrona Beriše, no Leko je najbolji dogovor postigao s Adris grupom.
U mirovini, nažalost, nije dugo uživao.
