Trgovina je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti i seže u daleku prošlost. Prvi poljoprivredni viškovi nuđeni su za druge poljoprivredne proizvode (trampa), a kasnije se robu mjenjalo za novac, jer je razmjena lakša i sigurnija.

Okolica Širokog Brijega nekad je obilovala stokom pa su trgovci obilazili sela i sklapali unosne poslove oko kupoprodaje stoke. Stočnog pazara nije bilo pa se sve više javljala potreba za organiziranom prodajom stoke kako bi se olakšao susret seljaka i trgovca na dogovorenom mjestu.

Ideja se počela ostvarivati tek 1924.g. uz otpore seljaštva nenaviklog na promjene. S vremenom je interes za kupoprodaju rastao pa je promet robom 1927.g. dosegao brojku od 8371 prodanih životinja:

5086 komada kozlića i janjaca

2253 komada koza i ovaca

264 komada junadi

768 komada krava i volova

Ukupna vrijednost ubranih novčanih sredstava iznosila je 39 426 80 dinara. Za pazarnu pristojbu uprihodovalo se 24 714 60 dinara ili 62,7%, dok su državni biljezi i takse iznosili 14 712 dinara ili 37,3%.

Stoga je Široki ponedjeljkom bio krcat domaćim i stranim svijetom. Sa svih strana pristizali su seljaci (Crnač, Bogodol, Lise, Mokro, Dobrič, Dobrkovići, Goranci, Drežnica, Duvno, Hamzići, Grljevići, Polog itd.) noseći sa sobom sve što su žuljevite ruke mogle proizvesti. Gonilo se blago sitnog i krupnog zuba, a djeca veselo poskakivala, čas naprijed, čas nazad da se blago ne bi zagubilo. Siromašniji bi na pazar donijeli koku ili pivca i pokoje jaje.

I dok su prodavači tražili najpovoljnije mjesto za izlaganje robe , trgovci, nakupci, gostioničari i gradska gospoda nestrpljivo su čekali na početak tržišne utakmice. Uz domaću trgovačku kastu bilo je vrsnih i gostujućih igrača (Mostar, Ljubuški, Grab, Makarska, Imotski, Split Vrgorac, Zadvarje itd.) Osobito je trgovac Stipe Penavić bio tvrd orah. Stipe je na domišljate načine obarao cijenu stoci, a kad bi na kraju cijena bila dogovorena ustezao je seljaku kaparu (avans).

Buku su stvarali prodavači hvaleći svoju robu, a trgovci zauzvrat vrebali svaku prigodu tražeći manu i što nižu cijenu ponuđenoj robi. Obostrano se pozivalo na obiteljsku čast i poštenje i po nekoliko puta srdačno pružalo ruke sve dok netko treći ne presiječe kad konačna cijena bude uglavljena. Dotad su se prodavači i trgovci međusobno šepurili i nadmetali čija će biti zadnja prije pogodbe. Pokatkad bi umjesto pogodbe izbila žučna prepirka zbog nepomirljivih stavova oko cijene izložene robe.

Imotski galantari

Jednom prigodom neki je starac prodavao maslo. Pokraj njega prolazila je uglađena gospođa pitajući pošto je maslo. Kad je čula cijenu, uzvrati prodavaču: „Gospodine, maslo ti se užeglo.“ Na to će starac: „ Nije, lipa moja gospojo. Maslo miliše ko duša, nego ja sobon malo tutuknem.“

Jedan Izbičak svakog je ponedjeljka na Pazaru nudio stoku sitnog i krupnog zuba. Među ponuđenim izlošcima dominirao je bik Mrkonja. Životinja je osim težinom, izgledom i veličinom rogova sugerirala ćudljivu narav i izazivala strahopoštovanje trgovaca i znatiželjnika. Tako je Mrkonji i nakon četvrtoga pazarnog ponedjeljka bilo suđeno završiti u štali umjesto u klaonici. Mrkonjin vlasnik je petog ponedjeljka odustao od prodaje i goveda odveo na pašu, a Mrkonja se izdvojio i krenuo sam put Pazara.

Osim Stipe Penavića pazarili su i drugi trgovci, mesari, gostioničari i nakupci: Stojan Vukoja – Lukić, Franjo Šakota, Jozo Musa – Panderović, Šušak, Stojan Hrkać – Redžan, Vinko Markota iz Rakitna i drugi nakupci pa je utržena roba sa širokobriješkog pazara stizala i do srednjedalmatinskih otoka. Osobito su izbirljivi bili trgovci stokom na veliko. Dugo bi obilazili, cjenkali se i odmjeravali ponuđeno blago, dok nebi posegli za novčanikomDrugi su iz puke znatiželje dolazili na pazar , ne bi li susreli prijatelja i koju ljudsku bacili. Trebalo je na pazarni dan biti viđen, jer se nakon službenog programa dernečilo, šetalo i cure zamiralo. Do poslijepodnevnih sati većina kupoprodajnih poslova je bila obavljena, a okupljeni svijet se spuštao prema gradu i tiskao na okrjepu po gostionicama i granafima (Galića, Kuljića, Penavića i Zovkin), otkud su dopirali zvuci šijavice, gusala, gange i podvriskivanja sve do kasno u noć.

Neprodana roba vraćala se kući ili ostavljala kod povjerljivih obitelji (Anica i Jure Naletilić, Stana i Šimun Naletilić i dr.) do sljedećeg ponedjeljka i novoga pazarnog dana. Isto šarenilo i buka sutradan bi osvanuli u Posušju, u srijedu u Imotskom i tako u krug. Za sve sudionike pazarne utakmice bile su pune ruke posla, prisjeća se Rora (g. Ivan Naletilić 1932.), izravni promatrač svakotjednih pazarnih zbivanja. Zdravstvene preglede životinja i putne isprave izdavao je dr. M. Čuturić. Pazarni Odbor uz novčanu državnu potporu izgradio je solidnu ambulantu na rubu pazarnog prostora. Vrijednost ove zgrade bila je neprocijenjiva sa zdravstvenog gledišta, a tik do nje izgrađena je banja[2] (javno kupalište). Poslijeratne pazarne godine obilježili su veterinari Andrija Čuljak i Vlado Mandić Bagas[3] dok je škopljenje životinja obavljao Matiša Kutle. Sve obavljene poslove nadzirao je općinski službenik i naplaćivao pristojbe na prodanu robu. Dnevni pazar dosezao je i po nekoliko stotina grla stoke krupnog i sitnog zuba.

Gostioničari su svojoj klijenteli posluživali samo naručeno piće, dok se u granafima uz piće obvezno posluživala i meza (kuhana jaja, uštipci, pršut, sir iz mišine, a ponegdje lešo janjetina i teletina).

Pogled na Široki Brijeg oko 1930. – 1. Puringaj 2. Pazar 3. Veterinarska stanica
Fotografija: fra Bruno Adamčik

Uza stočni Pazar trgovalo se različitim rukotvorinama i artiklima što je težački puk, da bi opstao, svakodnevno stvarao. U torbama i naprtnjačama stizao je sir, maslo i belava. Konji natovareni ararima punim krumpira, žita, glavatog kupusa ili suhog mesa slijevali su se prema Pazaru. Rakićaci i Drežnjaci najviše su prodavali alat za kosidbu i skupljanje sijena, te razne vrste držalica za poljoprivredne alatke izrađene od kovanog željeza. Prodavala se vuna, opanci i druge potrepštine nastale u kućnoj radinosti jer je pazar bio jedino mjesto na kom se robu moglo unovčiti.

Sastavni dio pazarnog šarenila predstavljali su Imotski galantari i kućeberi nudeći ogledalca, igle, broševe, ukosnice, upaljače, pomade i druge drangulije izazivajući znatiželju i uzdahe ženske populacije. Samo su najhrabriji držali koje kilce iskrižana duhana, čuvajući se žandara i njihovih lukavih pogleda.

Osobito je bilo živo gdje se prodavalo sezonsko voće: kruške kočerinke, jabuke ilindače, šljive modrulje, grožđe i smokve. Prodavači bi bučno nudili robu: Evo meda s drveta. Buka banka. Još malo pa nestalo. Navali narode, sve dok ih je grlo nosilo.

Sudionicom davnih pazarnih, društvenih i kulturnih zbivanja bila je gđa. Radica Pezer rođ. Mikulić. Kao uposlenica obavljala je računovodstvene i knjigovodstvene poslove za potrebe Veterinarske stanice. Zbog skučenosti radnog prostora većinu poslova obavljala je kod kuće izvan radnog vremena.

Širenjem gradskog područja Pazar je s Puringaja premješten na Kosu kod Begovića (Naletilića) kuća, potkraj 1957.g. Veterinarska stanica ostala je na istome mjestu sve do 1959.g.[1] kad je preseljena u novoizgrađeni objekt kod osnovne škole, gdje i danas djeluje. Nakon preseljenja, prostorije Veterinarske stanice preuzelo je Komunalno poduzeće za svoje potrebe.

Ubrzo pazarni ponedjeljak na novoj lokaciji sve više gubi na značenju. Ponuda i potražnja stoke krupnog i sitnog zuba jenjava. Aktualni odlazak na privremeni rad uinozemstvo i upošljavanje izvan poljoprivrede prepolovilo je stočni fond ruralnog prostora.

Pazar na Kosi zatvorio je svoja vrata početkom 1968.g i zapečatio tradiciju robno-novčane razmjene na otvorenom. Jesu li time zauvijek nestali tradicionalni pučki običaji i obrasci ponašanja naroda kome pripadamo?

Tekst Mirka Cigića objavljen u časopisu Matice hrvatske Vitko

Dobrkovici.com