Mi, Aktiv stručnih suradnika ŽZH, u subotu smo se oprostili od naše kolegice Gordane Jelić. Zajedno smo radili, sastajali se više puta godišnje već više od deset godina. Iako je radila kao pedagoginja u srednjoj školi, zatražila je sama da je prihvatimo u Aktiv stručnih suradnika koji je prvotno bio zamišljen samo za osnovne škola naše županije. Jedina je dolazila iz srednje škole, iako tematika nije uvijek bila vezana za njezin rad. S vremenom su se Aktivu pridružili i druge kolege, stručni suradnici iz srednjih škola ŽZH.

Zajedno smo prošli najvažnije promjene u školstvu koje su se dogodile u našoj županiji: prelazak na devetogodišnje obrazovanje, skraćivanje i vraćanje školske godine za prvašiće, imenovanje prvih mentora u županiji, uvođenje pomoćnika u nastavu i ostalo. Uvijek smo tražili i pronalazili najbolje moguće rješenje u situaciji kad nismo kao županija imali Zavod za školstvo, savjetnike koji bi nam pomagali u radu, odgovarajuće stručno usavršavanje i sl. Mlađe kolegice i kolege su uvijek sa sigurnošću mogli znati da se mogu obratiti našoj kolegici Gordani koja ima više iskustva, znali su da će im pomoći savjetom ili dodatnim materijalom.

Uvijek je javno i jasno pokazala neslaganje s nekim pristupom ili promjenom. O svemu je detaljno promišljala, baš kao što treba svaki stručni suradnik u školi. Mišljenje utemeljeno obrazovanjem i iskustvom nikada se ne bi trebalo ignorirati kada se donose nove odluke bitne za odgojno-obrazovni proces u našoj županiji, za što se naš Aktiv morao često boriti. Kad je saznala na Aktivu da su kolegice pošle na edukaciju za Grupnu psihoterapiju, odmah se i ona priključila. Iako je bila u dobi kad se rijetki odlučuju na dugotrajnu edukaciju, ona je išla s voljom i željom za učenjem i radom na sebi.

Bila je i mentorica mlađim kolegicama i kolegama koji su polagali stručni ispit što govori o njoj kao o osobi koja je htjela pomoći mladima. U njezinom životu važnu ulogu je imala vjera. Nakon prve faze njezine borbe s bolesti vratila se jaka, možda mentalno još jača nego prije. Pored dobrog fizičkog izgleda gorila je od želje za normalnim nastavkom života i bila primjer žene koja se neće lako predati i posustati u najvažnijoj bitki – bitki za svoj život!

Vjerujemo i mi da nije važno koliko smo dugo živjeli nego kako smo živjeli, jesmo li učinili sve što smo mogli, kako smo činili određene stvari. Jesmo li u školi bili dobar primjer i pomogli našim učenicima da ne izgube vjeru u sebe? Kako smo se odnosili prema svojim najbližima, kolegama, roditeljima ili općenito-prema svima s kojima smo radili, živjeli, susretali se svaki dan? Na sva ova pitanja mi koji smo ju poznavali znamo odgovor – bila je primjer u svemu , dobar uzor za svakodnevni rad i život.

Naša kolegica Gordana zasigurno nije hodala malena ispod zvijezda, nego ponosna i cijenjena. Mi pedagozi, psiholozi , defektolozi, logopedi , socijalni radnici i socijalni pedagozi u školama ŽZH izražavamo sućut obitelji, kolegicama i kolegama iz Gimnazije Fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu, te vjerujemo da je povijest njihove škole obogaćena još jednom osobom koja joj je zasigurno dala pečat.

Aktiv stručnih suradnika ŽZH