Kakav stoti, ovo je moj prvi rođendan, onu sam stotku zaokružio i odbacio. Sada nastavljam novi pohod u drugo stoljeće svoga života – kaže Mijo Martinović Rašić na proslavi svog 101. rođendana u širokobriješkom selu Mamići, nedaleko od Kočerina. Vedra lica i vidno raspoložen kada je ugledao svoju rodbinu koja ga nije zaboravila, zapravo donijela mu je darove za rođendan. Tvrdi kako je upravo mislio uzeti kosu i uništiti korov koji u ovoj kišnoj godini neprestano buja, piše Večernji list BiH.
– Ma, ne radim ti ja Bog zna što, donesem drva, skuham sebi ponešto i tek nešto uredim oko kuće. Ne, nisam bolestan, ništa me ne boli, samo se ne mogu nogama baš najbolje služiti, polako koračam te pazim da ne padnem. Ne daj Bože, tko bi od “baleka” zbog susjeda da se prevrnem – kaže Mijat. Ima i to ime. Kako tvrdi, tim dvojnim imenom jednom je sam sebi spasio život.
Nije svejedno biti sam
– Ma, bilo je to za vrijeme onoga rata, u kojem sam proveo punih pet godina. Bio sam zarobljen. I svako jutro prozivali su po nekoliko ljudi, koje su negdje odveli, a poslije ih nikad nitko nije vidio. Jedno jutro čujem ja na prozivci: “Mijat Martinović”. Ja šutim. Razmišljam, ako me netko upita, ja ću reći da se zovem Mijo. Eto što mi je spasilo život – objašnjava snalažljivi Mijat svoje dvostruko ime.
Znam, počnem li o ratu, tu Mijat dobije posebnu inspiraciju. Krenu mu sjećanja, kako zbog teških dana tako i zbog mnoštva ljudi kojih se Mijat sjeća i o njima može pričati satima, ali danas nisu među živima, zapravo, svoj životni put završili su s krajem prošloga rata.
Ponosan je što je najstariji stanovnik u ovom kraju te se naglo ispravlja i kaže – drugi, njegova susjeda Jela starija je od njega dvije godine, ali ona je žensko.
Odjednom zazvoni mobitel, dok smo mi prebirali po džepovima čiji to zvoni, Mijat otklopi svoj mali stroj i počne razgovarati.
– Ma, služim se ja mobitelom godinama. Zovu me djeca i poznanici, dok ja tek ponekad pozovem nekoga. Nemam Jelin broj, ali ću ga nabaviti i ponekad joj se javiti. Mi smo u mladosti bili dobri prijatelji – sa smiješkom objašnjava Mijat. Ne samo telefonom, služi se i ostalim kućanskim uređajima, a stalno sluša i radio te gleda televiziju.
– Ali samo Hrvatsku, ovi iz BiH, brate, pričaju besmislice. Ma kako sam se nedavno naljutio, nisam tako u životu. Cijelu noć nisam spavao. Ma da bar dadoše jedan gol pa bi im nekako oprostio onih šest primljenih, ni sada ne mogu doći sebi. Ma nema tu Mandžukića i Ćorluke – kaže Mijat koji inače nije sklon ljutnji.
On ne zna čemu može zahvaliti tako dug i zdrav život, ali tvrdi kako se rijetko ljuti, da ne jede puno, a slatko uopće ne konzumira. Legne najkasnije oko 10 sati, ali je u pet već na nogama.
Nema ništa posebno u njegovu životu, tako barem tvrdi Mijo, čemu bi mogao zahvaliti što je kročio u drugo stoljeće života. On i danas dobro spava, jede, pije, radi, i sve to bez ikakvih smetnji. Smeta mu pomalo što živi sam i jedva dočeka da netko dođe te da s njim popriča. Njegov cijeli život popraćen je ratnim zbivanjima te nije ni čudo što njegovi odgovori, što god ga upitamo, uglavnom završavaju na njegovoj bujnoj i zanimljivoj ratnoj prošlosti.
Priče nalikuju na predavanja
– Kakav doktor, ne sjećam se kada sam zadnji put bio kod njega. Boležljiv nikada nisam bio, a radio sam puno. Žao mi je što mi je i ove godine propalo grožđe. Nisam ga radio, a bez rada ne može uspijevati ništa – kaže Mijat.
Nedavno je Mijat kupio novi televizor i na njega dobio jamstvo od pet godina, što mu je izmamilo osmijeh. – Nema smisla da još ne živim barem pet godina, pa propalo bi jamstvo – šali se Mijat i poziva nas da ga i sljedećeg 13. rujna, kada bude slavio rođendan, obvezno posjetimo.
Zanimljivo je razgovarati sa živahnim čovjekom koji se sjeća sitnih detalja, potkrijepljenih imenima i mjestima zbivanja, kao da su se jučer dogodili. Često se vraća na rat. Kada to priča, teško ga je zaustaviti, ali i skrenuti s teme, pravi se kako tada slabo čuje te koristi prigodu iznijeti svoja viđena i stajališta. Njegove priče više nalikuju na predavanja jednog sredovječnoga kroničara nego starca koji tek zna čitati i pisati.
Mijat već više godina živi sam, supruga mu je davno umrla. Djeca, njih osmero, danas uglavnom ne žive u Mamićima. Završili su visoke škole i danas žive u Splitu, Rijeci, Poreču, Belgiji i drugdje, a tek jedno je ostalo u Mamićima. Veseli se društvu, a smeta mu što se ljudi sve manje druže. No, s Mijatom se može satima razgovarati. I slušati zanimljive priče.
Pero Zelenika / Vecernji.ba
