Martina Mlinarević Sopta: “Sva sam od ovog kamena, neba, vode, to je jedino ono što me obilježava kao osobu”

Ove nedjelje u emisiji “Nedjeljom u dva” gostovala hercegovačka književnica iz Ljubuškog, Martina Mlinarević Sopta, a ako ima onih koji još nisu čuli za nju, ukratko – trebali bi se informirati.

Jer da postoji jedna mlada žena toliko rječita, sposobna i “korisna” ljudima koji se na prostoru Balkana bore s trulom politikom, bolestima, lošim brakovima i općim nezadovoljstvom, pa da njena iskustva i komentare ne iskoriste u vlastitoj borbi, jednostavno nema smisla.

Mlinarević je književnica koja je svojim kolumnama i kritikama po društvenim mrežama uspijela iste zapaliti. Potpirivala ih je odavna, od ranih 2010., a piše oduvijek. U srednjoj je školi već osnovala srednjoškolski časopis, a na faksu prvi studentski, otkrila je novinarki Maji Sever, no tek je svojom posljednjom knjigom “Huzur” uzdrmala javnost.

Na Facebooku ima preko 100 tisuća pratitelja. Nju se, dakle, čuje, knjige se prodaju, ljudi se iz dana u dan oduševljavaju njenim komentarima na račun političara, života, ljudi i šire, sve na društvenim mrežama – a ona je i dalje Martina iz Ljubuškog, najavljuju ju u emisiji.

Prava Hercegovka, sva od kamena

“Sva sam od ovog kamena, neba, vode, to je jedino ono što me obilježava kao osobu”, kaže ova ponosna Hercegovka odmah na početku emisije Aleksandru Stankoviću. Malo drugačije okarakterizirao ju je političar Safet Oručević u najavi.

“Oštra, žestoka, prkosna, ljuta Hercegovka”, opisuje ju, samo u pozitivnom smislu dakako. “Lako je biti junak protiv drugog naroda, treba biti junak u svom narodu”, dodaje.

No njen narod, kao što i sami znamo, se ne voli baš šaliti, a kamo li primati kritike na svoj račun. Bušili su joj gume, razbijali prozore, prijetili joj i još joj prijete. Policajci na granici posprdno joj dobace da napiše, za promjenu, nešto lijepo, a ona i dalje “udara” po svom. A kad je tako najbolje.

Nemojte misliti da ju kritike ne dotiču. Platila je ova 36-godišnja spisateljica, pa i zdravljem i privatnim životom – izgubila je bebu, razorila brak, dobila rak. Prošla je redom sve – operacije, terapiju, uz to sve zadržala smisao za humor, za kritiku, za volju uprijeti prstom na ono što ne valja, ne samo “žuganja” radi, već s konkretnim ciljem – idemo malo utjecati na ovo naše regionalno selo.

“Hercegovka sam, ni uz što drugo se ne mogu svrstati”, kaže ona i ostavlja ljude u zbunjozi. Hrvatica? Muslimanka? O čemu ova priča, što, u svojoj zemlji ne želi živjeti kao strankinja, već kao Hercegovka? Svašta. Pa to ne postoji. Tako joj je rekao lik koji se bavi popisom stanovništva.

“Milorad Dodik izabran je u predsjedništvo zemlje koju prezire, Željko Komšić predstavlja narod koji ga prezire” – toliko je o politici rekla Martina u današnjoj emisiji, uz dodatak da ju ne zanimaju “tri plemena”. Ustraje u svojoj ideji o hercegovštvu, prkosno.

Izražena je socijalistkinja, a zazire i od “mantijskog bratimljenja s HDZ-om”, pa joj često susjedi, nakon što pročitaju njene kritike, upućuju ocu i majci ljute poglede u crkvi.

Nakon serije tekstova o politici Dragana Čovića, o njegovom imovinskom stanju i načinu na koji je imovinu stekao, Martina je primala i ucjene, prijetnje, a i trpjela razbivene prozore, probušene gume. Digla je nakon svega ruke od politike, no i dalje je angažirana. Ali u životu ipak postoje bitnije stvari.

“Teško je pobjeći u mikrosvijet kad su makrogovna tako raspoređena”, kaže ona, misleći na to da politika ipak, htjeli mi ili ne, uvjetuje naš dan u ovom ili onom pogledu. Ili?

Jer svemu rečenome unatoč, Martina je, nemojte drugačije ni pomisliti, pozitivna. Čista, gola pozitiva jedne žene koja bi mogla dići ruke od svega lako, a ona svoje najteže trenutke pretvori u smijeh, u poruku, pomoć. Pa i njena Hercegovina, o kojoj toliko voli pričati njoj je idilična zemlja u svojoj suštini.

Dok je nabrajala bajkovite lokacije koje su ju odgojile, Ljubuški, Jablanicu, Konjic, širinu, ljude, pjesnike, Šantić, Šimić, Dizdar… vidjelo se da je to sve i ona, i to sve voli i poštuje. No ljudi vole vidjeti samo crno, glupo se uhvatiti za pozitivno.

Borba s bolešću/ Nije žena sisa?

Veliki dio svoje spisateljske karijere Mlinarević je posvetila svojoj borbi s rakom.

Dok je uspavljivala kćerkicu, Martina je jednu večer primijetila kapljicu krvi na svojoj majici. Pomislila je najprije da se negdje ogrebala, da joj se kći ogrebala… Kasnije je shvatila da joj je djevojčica svojom težinom pritiskala dojku iz koje je iscurila krv. Tako da joj je njena Una, na neki način, spasila život – tko zna bi li i kada bi uopće primijetila smetnje?

O svemu tome, pa i o terapijama, zračenju i operacijama, Martina je pisala i još uvijek piše u želji da olakša ženama koje prolaze kroz isto. A dok se velika većina njih srami posljedica bolesti, Martini ništa nije tabu. Fotografije operirane dojke obišle su društvene mreže, a ova sirovo stvarna žena zadržala je smisao za humor.

Protezu koju nosi pokazuje kao olako što neke pokazuju grudnjake, a šali se i kako je prijateljici koja je “ravna k’o daska” savjetovala gdje da ih kupi. Umjesto push-upa.

“Rak je tabu tema, to svi znamo. Pa čak se ni ne izgovara, kaže se “ono najgore””, keže Martina čija je poruka za sve oboljele ista. Nije, naime, tipična “balkanska paćenica”, kako je, nimalo uljepšano nazvala svoju majku. Ne kuka, ne plače, ne proklinje “zašto ja?”, već poručuje:

“Ako dopustite da bolest ovlada vašim životom, vi ste apsolutni gubitnik. Sve je u glavi”, uz, dakako, prikladnu liječničku pomoć. Martina je, naime, čim je saznala za bolest, spakovala kufere i otišla u Zagreb kod doktora kojeg su joj preporučili.

Progovorila je otvoreno i o posljedicama koje je bolest ostavila na nju, o tome kako se nosila s gubitkom “ženskih elemenata”, grudi, menstrualnog ciklusa, kose.

“Tko će mene ikada više poljubiti u ovo?”, znala se zapitati kada bi pogledala svoj ožiljak od operacije, no naglašavala je sebi iz dana u dan da postoji nešto više.

“Nije žena sisa”, rekao joj je jedan doktor u pokušaju utjehe. “Je, žena je sisa, ali ja je sad nemam i moram naučit živjet s tim”, uzvraća ova hrabra Hercegovka uz dodatak da je ipak pamet, nadajmo se, još uvijek važnija.

Što je “huzur”?

Pogađate, odmah su joj neki zamjerili korištenje turske riječi kao naslovne u najnovijoj knjizi. Ovdje, “kod nas”, je najlakše lijepiti etikete i donositi zaključke, pa često nekakva zamjerka bude zgodna pozicija za start.

Radi se, dakle, o Martininoj knjizi u kojoj, između ostaloga, opisuje i svoju borbu s rakom dojke. “Ravnoteža duše, potpuni mir, s drugima i sa sobom”, objašnjava ona riječ u naslovu, a njoj ju je pak savršeno prevela njena prijateljica, profesorica turskoga.

A bolest joj je, kaže, upravo to donijela. Razvod, odgajanje djevojčice od četiri godine, uz tešku bolest – mnogima zvuči neizdrživo. A njoj je donijelo “huzur”.

Intimni podaci – kako ju nije sram?!

Osvrnula se u svome intervjuu i na nedavnu situaciju koja je potresla Hrvatsku kao rijetko koja prije. U pokušaju da ukaže na manjkavosti našeg zdravstvenog sustava, zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić podijelila je svoju tešku priču o kiretaži “na živo”, na što ju je predsjednik Sabora Gordan Jandroković – glatko prekinuo.

Jer ona iznosi neke intimne podatke, a njemu je neugodno, pa nije baš u redu. Zgrožena je hercegovačka spisateljica kao i sve ostale žene u regiji, kao i muškarci, svi smo.

Ona o tome, nažalost, može govoriti iz prve ruke; imala je iskustvo s kiretažom, no njeno nije bilo tako traumatično. Nakon što je izgubila bebu, obavljena joj je operacija pod općom anestezijom, međutim svjesna je danas da je iznimka koja potvrđuje pravilo. Uvjeravajući cure koje su s njom tada bile u bolnici kako se radi o zahvatu koji nije “strašan”, shvatila je da mnoge nisu bile njene sreće…

“Kad ovoliko pljujete, imate i neke privilegije u bolnici”, keže ona sa smiješkom.

Konzervativna obitelj u Zapadnoj Hercegovini

Mlinarević dolazi iz “teške, tradicionalne, konzervativne hercegovačke obitelji”, rekla je odmah na početku emisije. Kako se u sve to uklapa “hrvatstvo”?

“Drugačije je poprilično od ostatka Zapadne Hercegovine”, objašnjava. “Ljubuški je jedini grad koji je imao miješano stanovništvo, možda je do toga”. Možda i do konzervativnog, tradicionalnog odgoja sljubljenog s lokalitetom, s čistom, golom Hercegovinom.

A kako njena tradicionalna obitelj reagira na tekstove koji “pljucaju” sve što se stoljećima smatralo svetim? Crkvu, njen odnos s politikom, korumpirane političare koji glume dobročinitelje?

“Sve ja to tako mislim, samo zašto moraš ti to naglas reći?”, najčešće je tako pitanje koje Martini postavlja njen otac, a opisuje savršeno cijelu njenu karijeru književnice i društveno aktivirane kolumnistice na – društvenim mrežama. Jer njeni su statusi na Facebooku ono što najviše utječe na ljude, jer ih najviše i pročita. A trebali bismo to svi.

Slobodna Dalmacija