“Pričam ti priču” – tako bi se mogao nazvati politički vokabular Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH, koji Hrvatima prodaje maglu, bogati se na narodnoj grbači, ne vodi razboritu i moralnu politiku i na putu je uništenja društvenog trenutka, koji je zacijelo tu, sve je uništeno u pravom smislu riječi.
Svakako će Dragan Čović, odgovarati za takvu politiku i propast naroda kome je nametnut od političkih struktura ograničenog interesa.
On za takvo stanje poodavno dobija kritike i packe, ali zanimljivo da uzvraća represivno bez obzira tko s druge strane bio. Definitivno je postao više nego bezobrazan.
U najnovijem broju Kršnog zavičaja (broj 49. prosinac 2016.), ima jedan osobit osvrt urednika fra Žarka Ilića, kojeg donosimo čitateljima, govori o braniteljima, lažnim diplomama i s još bitnih pitanja, a Ćović ga je imao prilike pročitati naglas prije nekoliko mjeseci.
Stranke i narodna budućnost
U jeku domovinskog rata bio sam pročelnik jedne zajedničke Komisije za pravdu, mir i ekologiju Konferencije franjevačkih provincijala u južnoslavenskim zemljama. Zbog toga sam dobio pismeni poziv na jedan službeni sastanak političkog i vojnog čelništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne koji je održan pred predstavnicima hrvatske vlade iz Zagreba. Bilo je to na Teskeri 15. rujna 1992. Pred svima sam se pismeno i usmeno osvrnuo na ondašnje opće prilike i bolne događaje.
Na kraju sam izrekao i jedan molbeni prijedlog:
“Ako naši političari žele stvarati zajedništvo hrvatskog naroda na ovim prostorima, moraju se redovito susretati sa svojim biračima radi uzajamnog informiranja i formiranja. A to nužno vodi priznavanju prava na različitosti. Stoga se svi moramo pozabaviti razmišljanjem o hotimičnom obrazovanju više pravih hrvatskih stranaka u BiH. Jednostranačje ima samo jednu prednost i mnoštvo nedostataka” (Usp. 25. KZ, Humac, 1992., str 242.).
Danas također treba to naglasiti. Ali i provjeravati stvarnu ulogu stranačke pripadnosti i stranačkog čelništva. Na prvim izborima komunističke Jugoslavije 1945. jedan onda stari fratar na biralištu s jednom kutijom za unaprijed određene narodne predstavnike prosvjedno reče: “Tko je vidio utrku s jednim konjem?!” I – ode u zatvor.
Danas se više puta ponavlja izraz naša stranka. Ne bi li valjalo taj naziv sadržajno jasnije odrediti?!
Stvarno mjerilo
Je li naša stranka koja godinama ne zna za naše zatvorene ili osuđene branitelje?
Koja nije osigurala stvarni popis naših branitelja, a istodobno omogućila ratnim bjeguncima, trgovcima ili papirnim “bolesnicima” upis braniteljskog staža! – A ipak nijedan od tih ne zna gdje je, kad i s kim bio na bojištu?!?
Zar se ne smiju branitelji svake stvarne postrojbe bar nakon dvadeset godina pozvati u svoje općinsko središe na javnu smotru sa svojim ratnim zapovjednicima?!?
Stvarni branitelji se toga ne boje! A tko im to ne da?
Koja ne stane u zaštitu našeg biskupa, koji je digao glas protiv progona i uništenja hrvatskog naroda u jednom tisućljetnom dijelu naše Domovine?!?
Koja na odgovorne položaje postavlja neodgovorne osobe?
Koja javna radna mjesta potajno osigurava “svojima” bez obzira na njihovu sposobnost?
Koja na radna mjesta i na društvene položaje bez javnog natječaja postavlja osobe s kupljenim diplomama, dok istodobno pet do deset godina uzalud čekaju posao siromašni mladići i djevojke s gorko zarađenim diplomama?
Je li to naša stranka …?!? Ili je?!?
