Birači su utihnuli i uvenuli. Glasna je ostala samo ona manjina koja manipulativnim alatima vlada tom ušutkanom većinom. To je surova istina. Kako izliječiti to stanje? Zar ne bi trebali sanjati jedne izbore, npr. svako treće, gdje neće moći na njih izlaziti glasači po službenoj dužnosti!? Gdje je nestao idealizam? Gdje je nestao čovjek? Upravo se izgubio uslijed ponude graha i roštilja, piše u najnovijoj kolumni fra Mario Knezović.
Izbori i roštiljade ili kako pobijediti jednoumlje
Nekada vrlo davno, pradavno, još u Starome Zavjetu, narod je mrmljao na Mojsija i Arona. Sva njihova nezadovoljstvau hodu kroz pustinju poticaje su dobivala iz želudca. Prigovarali su kako nemaju što jesti, a u ropstvu u Egiptu su bili puni lonci hrane – mesa i kruha. Tjelesna potreba nadjačala je sve ideale, putovanje u obećanu zemlju, dugo sanjanu slobodu. Sve se svelo na kruh i meso. Bili su se spremni vratiti u stanje robova bez ikakve časti i odreći se identiteta samo kako bi mogli nasititi svoj želudac. Mi im se čudimo. Čudimo se njihovoj nakani da svoj ponos, slobodu i čast hoće pogaziti zbog punoga lonca ispred sebe. No, nije li često i danas tako? Jesmo li i u naše, kako ga zovemo, suvremeno doba svjedoci kako se ljudi „prodaju“ i „kupuju“ za nekoliko slasnih zalogaja. Pred stanovnicima Bosne i Hercegovine su novi izbori. Predizborne skupove obilježavaju roštiljade, kuhani grah, piće i sto puta izrečena ista i ne ostvarena obećanja. Čemu to? Ako se ljudi nisu spremni „prodati“ zbog porcije graha, zašto se onda takvima nudi jelo prije izbora i tijekom izborne kampanje? Očito je stanje drukčije.
Francuski odvjetnik i političar Jean Anthelme Brillat Savarin je zapisao: „Budućnost nacije ovisi o načinu na koji se hrani.“ Ako je po tome suditi, nakon graha, ne slijedi mirisna budućnost. Nastat će propuh! Ti predizborni skupovi uglavnom se pretvore u „hodočašća“ istih osoba koje idu od mjesta do mjesta, do škole do škole, od folklora do folklora i tu kao svjedoče brojčanu snagu, glume dominaciju. I da ironija bude veća, narodu osim nestvarnih i često lažnih obećanja podare čašćenje, a sebe će trajno kasnije staviti u poziciju „uhljeba“ ili zauzeti dobro plaćene funkcije. Gdje je nestao idealizam? Gdje je nestao čovjek? Upravo se izgubio uslijed ponude graha i roštilja. Mnoštvo ljudi, ipak, drži do sebe i neće ići na skupove gdje se na najniže načine želi „kupiti“ nečija naklonost. Kada se sjetimo početaka demokracije ljudi su s idealima izlazili na ulice, nosili zastave, transparente, uzvikivali parole, skandirali vođi, sami nosili svoju okrjepu. Danas toga nema. Birači su utihnuli i uvenuli. Glasnaje ostala samo ona manjina koja manipulativnim alatima vlada tom ušutkanom većinom. To je surova istina. Kako izliječiti to stanje?
Na nekim jumbo plakatima u Hercegovini, za koje ne znam tko ih je postavio, valjda ću doznati, piše ono što je izjavio Mark Twain: „Političare i pelene treba često mijenjati – iz istog razloga.“ No, kako do toga doći? Prvi korak bi trebao biti sljedeći. Doduše, potpuno sam svjestan da je naivan i nemoguć, ali to je jedino rješenje da se dogodi demokracija. Naime, poznato je da se sukob interesa tretira kao protuzakonito i nemoralno djelo. I to jest tako. No, gdje i kada počinje sukob interesa? Počinje na samim izborima. Izbori su najočitiji oblik sukoba interesa. Ljudi koji su članovi određenih partija izlaze na izbore i glasuju za svoje, za sebe, za interes. Također uposlenici u javnim službama, htjeli – ne htjeli, pod utjecajem pritiska i svoga poslodavca, kojega je politika odredila za upravljačku službu, izlaze na izbore i glasaju po stranačkome naputku ili službenoj dužnosti.
Zar ne bi trebali sanjati jedne izbore, npr. svako treće, gdje neće moći na njih izlaziti glasači po službenoj dužnosti!? Sve dok tako ne bude, izbori su sukob interesa i legalizirani kriminal. Zamislite da je vaša kći kandidirana za izbor najbolje intelektualke i da se njezinoj rodbini i prijateljicama da mogućnost kako bi o tome odlučivali. Svi bi se tomu procesu izbora smijali i kazali da je to pristrano i sukob interesa. Što hoću reći. Stranke i kandidati bi trebale ponuditi svoje programe i to staviti na trpezu političke ponude onim biračima koji nisu članovi ni jedne stranke ni javne institucije. I sami kandidati ne bi trebali izlaziti na izbore. Izlaskom na izbore glasuju za sebe i pomoću „stranačke vojske“ i „uhljeba“ dolaze do novoga plijena i stvaraju novu takvu vojsku i „uhljebe“. Tu nema mjesta za demokraciju. To je oligarhija i anarhija najgorega tipa. Demokratski izbori su samo veo koji prekriva taj nakaradni stil vladanja. Da. Sanjam. Slažem se. Znam da je ovo nemoguće. Nemoguće je jer o tome odlučuju oni kojima nije u interesu da se izlože pred ljudima koji su slobodoumni, neucijenjeni, nepotkupljeni. O tome odlučuju isti oni koji kažu da je u suvremeno vrijeme nemoguće organizirati elektroničko glasovanje. Eto, dok se ne dogodi revolucija, i dalje će grah s predizbornih skupova ostatijedini javni glas ojađenoga naroda!
dr. sc. fra Mario Knezović / Naša ognjišta / fratar.net
