IVO BANAC: Hrvati moraju pronaći bolje predstavnike u BiH, Dragan Čivić služi velikosrpskom projektu

Profesor Banac govori o politikama na Balkanu, a lidera HDZ-a BiH vidi kao smetnju boljim odnosima BiH i Hrvatske.

Hoće li izricanje konačne presude Prliću i ostalima dodatno pogoršati odnose između BiH i Hrvatske, jer evidentno postoji problem s prihvatanjem istine na Balkanu?

– Ne ulazeći u to što će biti, mislim da su rješenja za bolje odnose između Hrvatske i BiH na drugom mjestu. Presuda, doduše, može poticati rješenja u dobrom ili lošem pravcu. Vjerujem da Zagreb mora prestati s parcijalnom komunikacijom, odnosno prestati komunicirati preko posrednika, dakle bosanskog HDZ-a, umjesto izravno s bosanskim državnim vrhom.

Ovisni o Moskvi

Dok ne bude jasno da ono što Čović radi u BiH nije ono što zagovara Zagreb, mislim da će se problemi na ovim relacijama itekako gomilati, posebno sad kad se pokazalo da je Čović ovisan o Dodiku, svom partneru iz RS-a, koji je opet ovisan o Vučiću, a obojica o Moskvi. Taj redoslijed govori od čega se Hrvatska mora distancirati.

Kako doći do toga kada mnogi misle da je kod bosanskohercegovačkih Hrvata nemoguće razviti alternativnu politiku HDZ-u?

– Velika je zabluda vjerovati da Čović i njegovi imaju apsolutnu hegemoniju nad Hrvatima u BiH. Znam mnoštvo primjera, čak u predjelima koji slove kao Čovićeva najprirodnija baza, gdje ima mnogo Hrvata koji se u HDZ-ovom partijskom obruču osjećaju otprilike onako kako su se osjećali i prije 90-ih. Dakle, Hrvati moraju pronaći bolje predstavnike u BiH. To je izazov koji se može riješiti, ali se mora rješavati u BiH. Podsjetit ću vas da je bilo razdoblja, i to ne tako davno, primjerice dok je Karamarko vodio hrvatski HDZ, kad se išlo prema boljim pristupima. Sve je pitanje odabira.

Da li problem politici iz Zagreba predstavlja činjenica da Hrvati iz BiH utiču na rezultate izbora u Hrvatskoj?

– Ima nešto u tomu, ali taj utjecaj nije toliko presudan. Prije će biti da je odnos prema BiH poremećen u recentnom povijesnom razdoblju, naročito od ranih 1990-ih. To razdoblje i taj odnos su u Hrvatskoj zapravo tabuizirani. O tome se nerado govori. Ako se i govori, onda je to na način kako bi se zaobišla suština problema.

Što je suština problema?

– Došlo je do pokušaja odvajanja bosanskog teritorija. Taj pokušaj je svršio vrlo loše, ne samo za Bosnu. Izbjegava se svako sjećanje na ovaj slučaj. Sve ostalo je zapravo tek zaobilaženje.

Ranije ste istakli da je Republika Srpska projekat Srbije. Možemo li govoriti o tome da je Dragan Čović projekt velikosrpske ideologije?

– Kako se Čović našao u svojoj današnjoj ulozi manje je zanimljivo. Moje je mišljenje da on služi velikosrpskom projektu. Koliko mogu vidjeti, postoje neki specijalni odnosi između Čovića i Beograda, da budem precizan između Čovića i Vučića. To se pokazuje na razne načine. S obzirom na to da je ovaj odnos vezan uz širi kontekst ruskog utjecaja u regiji, to ima i šire značenje. O tome se ne piše u Hrvatskoj, što je svakako dio problema, jer ne može biti ugodno službenoj hrvatskoj politici.

Kako je Aleksandar Vučić uspio uvjeriti EU da je upravo on faktor stabilnosti na Balkanu?

– Vjeruje se u što se želi vjerovati. Europolitičari su zaključili da je Vučić glavni kauboj u ovom dijelu svijeta, a takve se uvijek podržava, posebno ako prema samozadovoljnim procjenama ne predstavlja opasnost za zapadne interese. Sjećam se kada je ambasador SAD-a u Srbiji, gospodin Montgomery pomagao opoziciji u Beogradu, bio siguran da je Koštunica rješenje, pa se pokazalo da nije. Onda je došao Tadić kao veliko rješenje, pa se pokazalo da nije.

Na kraju je došlo posve kompromitirano rješenje – Vučić, koji je za razliku od prethodne dvojice bio doslovno u četničkom pokretu, dolazio na okupirane teritorije. Reklo bi se da je riječ o vrlo kratkovidnom projektu. Teško je to prenijeti tamo gdje treba, ali vrijeme će učiniti svoje.

Hoćete reći da narodi na Balkanu ne biraju sami svoju sudbinu?

– Ne želim to reći, premda u to mnogi vjeruju. Samo mislim da se moramo izboriti za bolja rješenja. Nažalost, lijep broj političkih lidera u ovom dijelu svijeta se u prvom redu prilagođava prioritetima velikih, jer je to lakši put. Borba je teži put. To je očito kad pogledate odnose prema Rusiji.

Mnogi na Balkanu sa simpatijama gledaju na Rusiju. Da li se posebno kod analitičara potcjenjuje njen uticaj?

– Rusija je slabija nego što se predstavlja, pa je pitanje što doista može postići osim proizvodnje nereda. Nije Rusija jedina koja stvara probleme na Balkanu, tu je i Turska s nešto drugačijom agendom, ali sa sličnim posljedicama.

Njemačka je u krizi jer ima probleme u sastavljanju vlade, da li to odgađa rješenja na Balkanu?

– U svakom slučaju, kriza u Njemačkoj sigurno nije korisna. To je vrlo zanimljivo pitanje, s jedne strane mnogi su gunđali zbog velikog utjecaja Njemačke i sada odjednom plaču, jer nije dobro da Njemačka postane neutjecajna, a još manje što je nitko ne može zamijeniti. Možda je ovo dobar trenutak za Nijemce da razmisle kako bi mogli biti učinkovitiji u povezivanju raznih lokalnih interesa sa svojom politikom, a da to ne bude mekša varijanta diktata.

SAD su odigrale ključnu ulogu u zaustavljanju rata u BiH. Koliko je Balkan danas u fokusu najmoćnije svjetske sile?

– Politika EU pokazala se neuspješnom. Da nije bilo reakcije Clintonove administracije, koliko god zakasnjele, posljedice bi bile gore. Zato je za nas najvažnije šta se dešava u Washingtonu. Nažalost, tamo vidimo posvemašnju konfuziju iz koje se ne može zaključiti kakva je vanjska politika ove, još uvijek najutjecajnije države. To je izvor velike nesigurnosti, ne samo u ovom dijelu svijeta.

BiH je stalno u procjepu između težnji za očuvanjem konstitutivnosti naroda i građanske države. Šta je, po Vašem mišljenju, bolje?

– Moramo uzeti u obzir da su nacije integrirane na teritoriju BiH i u cijeloj regiji. Ne vidim zašto bi to nužno bilo u opreci s važnošću građanina-pojedinca, koji igra odlučujuću ulogu u svakoj modernoj državi. Ova dva koncepta moraju se pomiriti. Ako ih stalno držite u opreci, kao nešto nespojivo, samo ćete generirati krizu.

Na Balkanu je trenutno teško biti manjina, pa čak i u Hrvatskoj. Može li se to prevazići?

– Tako je to svuda, ne samo u ovom dijelu svijeta. Pitanje je kako je položaj manjine reguliran unutar državnog ustava. Nije ugodno biti u položaju manjine i valja raditi na tomu da se neugoda umanji i relativizira. Premda, nikad ne može posve nestati, jer brojevi govore za sebe.

S druge strane, imamo inicijativu o ponovnom ujedinjavanju zemalja kroz zajedničku carinsku uniju. Kako se na to gleda u Hrvatskoj i da li bi ona mogla biti najveći gubitnik?

– Da, Hrvatska bi mogla izgubiti kad bi se ova, čini se njemačka zamisao, doslovno primijenila. Bit će da misle kako je ovo kakva-takva zamjena za puno članstvo u EU. To je lijeni način razmišljanja, izbjegavati posebnosti i rezultate i nad sve zemlje izvan EU baciti neku koprenu da ih prašina posve ne pokrije.

Predajete studentima, a sada ste aktivni i u BiH kroz suradnju sa SSST-om. Koliko obrazovanje doprinosi sadašnjem stanju?

– Na primjeru Hrvatske mogu tvrditi da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme. Ako ništa drugo, valja stvoriti alternativu. Ono što SSST radi u BiH je projekt koji će se širiti.

Odlučni zahvati

Naravno, i država može stvoriti alternativu. Moglo bi se odabrati novo akademsko središte izvrsnosti u koje bi se ugradilo sve što vrijedi u sadašnjem visokom obrazovanju; što ne vrijedi, neka se ugasi. Kronične se bolesti liječe odlučnim zahvatima.

Rastu li na Balkanu nove generacije fašista ili su one nada za uspostavu novih odnosa baziranih na povjerenju?

– Doista ne vidim neku posebnu fašističku opasnost u ovom trenutku. Čudno da se takvi strahovi zazivaju onda kad prođe najopasniji val. Niti mislim da su mladi, s obzirom na višak energije, ali i manjak pamćenja, jednoznačni kao opasnost ili nada. Rješenja nisu u generacijama, već u inicijativama svih onih koji žele raditi.

Ernad Matej / Oslobođenje