U subotu 6. siječnja 2018. godine s početkom u 19 sati, u Galeriji Klub Matice hrvatske – Čitluk otvorena je izložba akademskog slikara Josipa Mijića, dr. art., pod nazivom Aranea. Nakon svečanosti otvorenja izložbe, u hotelu Brotnjo u 19:45 sati, predstavljeno je troknjižje fra Vendelina Karačića : ”Glasnik dobrote gospodnje”, ”Iz vječnosti kaplje vrijeme” i ”Kalež koji vrišti”.

Povjesničar umjetnosti Tomislav Ćavar u predgovoru katalogu Mijićeve izložbe naglašava:

“Josip u svojim minimalističkim skulpturama koristi čvrste, crne kubične forme na koje aplicira mekanu, organsku, bijelo obojanu paučinu. Kubične forme rađene od drveta boji crnom ”Black 2.0”, koja zbog velike koncentracije pigmenta briše svaku strukturu materijala od kojega su napravljene skulpture. Na taj način skulpture poprimaju materijalne karakteristike čvrstih, geometrijskih, granitnih formi, odaju stalnost i konstantu poput egipatskih granitnih skulptura glačanih za vječnost, te dobivaju jedan vanvremenski karakter”.

A Dnevni list razgovarao s fra Vendelinom Karačićem, s kojim Josip Mijić tijesno surađuje i čija poezija također ima vanvremenska obilježja.

Fra Vendelin Karačić rođen je u Gornjem Crnču pored Širokog Brijega 18. studenog 1942. godine. Nakon osnovnoškolske naobrazbe u rodnom mjestu i završenog sjemeništa, franjevački habit obukao je 16. srpnja 1960. u samostanu na Humcu. Završivši novicijat, teologiju je studirao u Sarajevu (četiri godine) i Ljubljani (petu godinu). Službovao je na Širokom Brijegu, u Mostaru, Zagrebu, te ponovno na Širokom Brijegu, gdje je voditelj Franjevačke galerije. Piše pjesme, reportaže, eseje i likovne kritike. Profesor je filozofije umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu.

Fra Vendeline, tko je glasnik dobrote Gospodnje?

– Glasnik dobrote Gospodnje u istoimenoj zbirci pjesama je sv. Franjo Asiški, utemeljitelj triju franjevačkih redova, tihi reformator, čovjek pun Duha Božjega i ljubitelj prirode. Njegova Pjesma stvorova ili Pjesma bratu Suncu što ju je potkraj svog života napisao na starotalijanskom jeziku – umro je god. 1226. – zanosan je hvalospjev Stvoritelju i prirodi Božjoj. Sunce, Mjesec i vjetar čovjeku su braća, zvijezde, voda i vatra su mu sestre, Zemlja mu je majka… Stih „puna je zemlja dobrote Gospodnje” iz Psalma 33 vjerojatno je svecu bio nadahnuće, kao i više puta ponovljena poruka iz Knjige Postanka za sve ono što je Bog stvorio: ,,l vidje Bog da je dobro.” I danas sv. Franjo, koji ima svoje poštovatelje i izvan kršćanstva diljem svijeta, doista je glasnik dobrote Božje i zaštitnik je ekologa. Uostalom, taj glas je sadržan u geslu: Mir i dobro, koji mi franjevci, posebno „ujaci” u Bosni, pronosimo ovim našim prostorima gotovo punih osam stoljeća.

Kako i kamo kaplje vrijeme iz vječnosti?

– Za vrijeme bi se moglo reći da je oročeno trajanje. Ima svoj početak i istek. Nasuprot njemu, vječnost nema ni početka ni isteka – to je Gospodin Bog. Vječnost koja ima početak, a nema kraj – to je svijet anđela i čovjekova besmrtna duša, slika i prilika Božja.

Bog je nama ljudima podario trajanje u vremenu i obećao je, nakon odlaska s ovoga svijeta, neprekidnost života u vječnosti. Stoga bi se moglo reći da je vrijeme darovana posuda u koju Svemogući „na kapaljku” ucjepljuje, ulijeva početke namijenjene nam sretne vječnosti. No, čovjek, jer je slobodno biće, može zapriječiti ili odbiti to kapljenje u posudu svoje nutrine i time odbiti vječno blaženstvo.

Zašto danas vrišti kalež?

– Kalež je obredna posuda, sveti gral koji simbolizira Isusovu dobrotu i njegovu krvnu otkupiteljsku žrtvu. On simbolizira, kao i svi bogoštovni predmeti, ono ponajbolje s čime se čovjek poklonstveno pojavljuje pred Bogom. A partizani su god. 1945. poubijali desetke ljudi i sve fratre te počinili i kulturocid na Širokom Brijegu. Ako im je tko od ljudi i mogao biti kriv za bilo što, dakako, kalež ni kao simbol ni kao umjetnički oblikovan predmet nije mogao biti kriv, a ipak ga je, kao i sve ostalo, netko od „osloboditelja“ razbio, izrezao jedan dio i upotrijebio ga možda i u nečasnu svrhu. Otud „tiha vriska do neba“ oštećenoga kaleža. Otud i moja stihozbirka s naslovom Kalež koji vrišti. Doduše, u zbirci sam se dotaknuo i davne i ne tako davne prošlosti Širokoga Brijega i njegove duhovne i kulturne uloge, ali sam imao potrebu, kao svjedok mnogih poratnih opačina, istaknuti partizanski genocid i kulturocid o kojem ni do danas nije sve rečeno.

Zašto volimo boraviti u svratištima muza?

– Muze su polubožice. Po njima su muzeji dobili ime. U predmetima koji se čuvaju u muzejskim zbirkama uprisutnjeni su plodovi ljudskoga duha, neke neobičnosti, naznačene su nove mogućnosti, ugrađene slutnje i težnja za potpunijim životom, ugrađene su umjetničke svjetonazorske i religijske vizije. Stoga muzej nije prošlost već akumulator ljudskih postignuća, dosega i vizija. Muzeji su zorne slike proširivanja međa, kako se izrazio španjolski filozof Jose Ortega y Gasset: „Život je beznačajan sve dok ga ne pokrene nesavladljiv poriv da proširi svoje međe. Doista živimo samo onoliko koliko želimo više živjeti.“ Nažalost, sve se bezobzirnije u današnje vrijeme odbacuje sve prethodno. Uvjeren sam da tome doprinosi i površno shvaćanje sadržaja riječi prošlost, koju bi trebalo preimenovati u dosadašnjost kao neodvojivu sastavnicu i sadašnjosti i vječnosti. Stoga sam imao potrebu jednom knjigom predstaviti sve to naše kulturno-povijesno blago kao poticaj, poglavito školama, da se njime posluže u odgojno-obrazovne, znanstvene i turističke svrhe.

Kamo plovi Kronova galija?

– Moje pjesme u Kronovoj galiji isplovljavaju iz filozofije, uplovljavaju u slavensku mitologiju, zatim u kalendarske raznohode te opet uplovljavaju u filozofiju. Protok vremena i događaja u njemu prati igra riječi s imperativom i slutnjama višega smisla ljudskog života.

Kako treperi svemir i mi u svemiru; u suzvučju postojanja?

– Ljudski život, kao očitost i ujedno prevelika zagonetka, nalikuje na stavak muzičke skladbe koja jest zasebnost, ali ipak ne pripada samoj sebi. Ona traži cjelinu, i toj cjelini daje svoj obol. I svaki je čovjek, u neku ruku, kompozitor koji, barem donekle, prepoznaje i određuje svoje mjesto u svemiru. Otud i naslov zbirke mojih raznorodnih pjesama.

O čemu svjedoče Vaša svjedočanstva vremena?

– Svjedočanstva vremena su ukoričeni podlisci kojima sam se osvrtao na aktualnosti malo prije ili za vrijeme prošloga rata. Imao sam potrebu iz kuta vlastitih gledanja, za koja smatram da su sukladna s kršćanskim načelima i etosu naroda kojemu pripadam, ponešto istaknuti iz svakodnevnoga života što će ljude potaknuti na razmišljanje, na oprez, na moralnost i poštedjeti ih od nepromišljenih i nevaljalih postupaka.

Volite bilježiti dosjetke i šale?

– U proteklih nekoliko godina jedva da sam zabilježio poneku šalu. Mrežne stranice ubrzano posreduju takve sadržaje. Trima objavljenim zbirčicama možda pridodam i četvrtu, što neće ovisiti samo o mojim željama. Svatko rado uzme knjižicu viceva na dar, ali malo tko shvaća da i ona košta.

Zašto je Vaš vrt neograđen?

– Tužno izgledaju napušteni „vrtli” u Hercegovini. Nekoć bijahu ograđeni i plodni, sad to više nisu. Suhozidi ih ne opasuju niti ih zečevi i divlje svinje posjećuju. U njima više nema sočne hrane. Nakon odseljavanja vlasnika samo malen broj ih se ograđuje i obrađuje. Slično je i s kulturnom baštinom. Utihnula je usmena književnost, etnografski predmeti su odneseni ili su propali, a zavičajni jezik ustupio je mjesto jeziku medija koji, nažalost, najčešće i nije za pohvalu.Naslov zbirke mogu zahvaliti poslovici: Niko se nije naijo kupusa iz neograđena vrtla. Zbirku sam napisao ikavicom, i to, kako je primijetio jedan čitatelj, onom izvornom. A i sam sam uočio da se kadšto objavljuju tekstovi tobože na ikavici, a zapravo su puko „ikaviziranje” suvremenoga govornog jezika, daleko od leksema, gramatičkih oblika i duha izvorne ikavice.

O čemu odjekuju Odjeci?

– Moj prvijenac Odjeci, najopsežnija zbirka s više od 100 pjesama, sadrži pet ciklusa. To su odjeci iskona, davnine, tišine, života i neba. One su, dakle, heterogene. Ipak, sve imaju ishodište u Psalmu 19: „Nebesa slavu Božju kazuju…/ Nije to ni riječ, a ni govor nije, / nije ni glas što se može čuti, / al1 po svoj zemlji razliježe se jeka, /riječi sve do nakraj svijeta sežu.” Naime, mi katolički svećenici dužni smo dnevno izmoliti 14 ili 15 psalama, pa otud i odjeci Vječne Božje Riječi, po kojoj je sve stvoreno, odjekuju i u mojim stihovima. Profesor Ante Stamać primijetio je da se ta „jeka tiče nerazlikovnog ‘šuma sfera’, neke glazbe koja će se tek pretvoriti u zvukove i tonove”, te nastavlja da je to „odjek metafizičke jeke”.

Što nam govore slikopisi u kamenu?

– Svojedobno je Kameni spavač Maka Dizdara produbio moj već otprije jak interes za stećke i za povijest općenito. Stećci, kako sam se izrazio u pjesmi Ne nastupaj na me, „čvorišta su to čudesna / misli / duha / uvijek nova krijesa“. Njihovi ukrasi, prizori turnira, lova, kola… iskrene su životne priče i odraz vjerovanja onih koji počivaju ispod stećaka. Oni su pečati jednoga povijesnog razdoblja Bosne i Hercegovine, i susjednih nam krajeva. Mnogo ih je uništeno zbog manjka svijesti da je to naša baština neprocjenljive vrijednosti, poglavito otkad strojevi za tili čas raskopaju i raznesu gomile, humke – ta prastara grobišta i sveta mjesta naših prethodnika. Čovjek je načinio strojeve i robote te se i sam ubrzano pretvara u robota, duševno i duhovno odumire te oko sebe ruši pohrane duha iz davnih vremena. Na te prevelike štete i još veću sramotu pokušao sam u zbirci izravno upozoriti ciklusom Ljute rone sramotnice.

Što se događa kada se susretnu lav i mrav?

– Čudesna je priroda. Puno je u njoj zadivljujućih i iznenađujućih stvari. Knjigom/slikovnicom Lov i mrav – koju je sjajno likovno oživotvorio dr. umjetnosti Josip Mijić – pokušao sam ući u taj svijet s dječjih gledišta sa željom da ona bude poticaj djeci da se više okreću prirodi, da prirodu znaju gledati otvorenih očiju i u njoj nalaziti zadovoljstvo i pouku. Mali mrav u uhu snažnoga lava pouka je da i oni najmanji prepoznaju svoju vrijednost i sposobnost za preokretanje nabolje mnogih stvari u svijetu u kojem ima puno nepravde. Naime, svatko od nas ljudi može poraditi da taj isti svijet postane barem trunku bolji i pravedniji.

Svaki Vaš osvrt na bilo čiju likovnu izložbu bio je natopljen poezijom. No, dugo je trebalo čekati da objavite svoje stihove…

– U mladosti sam objavio petnaestak pjesama u crkvenim listovima i časopisima. Nas crkvene ljude, naime, „narodna vlast” je na sve načine nastojala ušutkati. I u velikoj je mjeri uspjela. Inače, svojim izborom na prvo sam mjesto stavio svoje svećeničko djelovanje. Čak sam imao veću sklonost za slikanjem. Vrlo skromni uvjeti života za moga školovanja, kao i prvih godina svećeništva, nisu dopustili da se u znatnijoj mjeri pripustim nekom svom hobiju. U zreloj dobi povremeno sam pisao pjesme na potražnju vlastite duše, što mi je bilo vrsta opuštanja i odmora, a koji put i odgovor na vanjske događaje.

Ugradili ste sebe u rad Franjevačke galerije na Širokom Brijegu…

– Da. Može se tako reći. Zajedno s fra Jozom Pejićem – i nekolicinom fratara koji su također u budućoj umjetničkoj zbirci vidjeli način vraćanja Širokom Brijegu barem dijela one uloge koju je imao prije partizanskog kulturocida – polako i strpljivo prikupljali smo umjetnine, onda izdvojili i uredili prostor za stalni likovni postav. Danas Riznica, kao dio Galerije, za Hercegovinu znači ono što za Bosnu znače kulturno-umjetničke zbirke u franjevačkim samostanima u Kraljevoj Sutjesci i u Fojnici. A stalni postav moderne i suvremene likovne umjetnosti, po mnogočemu, nezaobilazna je oaza vrijednosti u kulturnom krajoliku BiH, pa i u širem okružju. Lani smo imali 13 izložaba u vlastitom prostoru i nekoliko njih na gostovanjima. Osim toga udomili smo tri koncerta, predstavili smo tri knjige, posuđivali umjetnička djela za izložbe u BiH i u inozemstvu, katalogizirali umjetnine, dopunjavali Knjižnicu Franjevačke galerije, posuđivali knjige…

Kakvi su Vaši planovi u Galeriji za 2018.

Želja mi je da u ovoj godini zadržimo i kakvoću i kolikoću rada u Franjevačkoj galeriji na razini prethodnih godina, što će ponajvećma ovisiti o financijskim prilikama. A što se pisane riječi tiče, nastojat ću objaviti nekoliko svojih rukopisa. Narodna mudrost kaže da mlad čovjek može, a da star mora umrijeti. Zahvalan Bogu na daru života, ne strepim pred smrću, ali računam na njezinu blizinu. U pripremi je za tisak pozamašna zbirka mojih eseja, zatim nova stihozbirka i aforizmi, za koje sam dobio pozitivne kritike.

Što Vam znači umjetnost općenito. Vodi li nas u Božje naručje?

– „Umjetnost je novo jutro. Priziv novog jutra”, napisao je moj prijatelj akad. kipar fra Joakim Jaki Gregov, gvardijan hvarski. Dakle, jutro i dozivanje novoga jutra. Početak, nastajanje, otvaranje koje pretpostavlja nove početke. Umjetnost je otvorenost i razmicanje granica, traženje i naznaka novih mogućnosti. Umjetnici su „auctores” – oni koji povećavaju (lat. augere = množiti, povećati, povisiti; uzvisivati). Točnije: dosad je bilo tako. U naše vrijeme ostavljaju se postrani i muze/polubožice, i božanstvenost vječnoga trajanja, pa i sam Bog. Ni ljepota se više ne smatra nužnom sastavnicom umjetničkoga djela. Suvremeni umjetnici traže svoju ulogu u pokazivanju i prokazivanju svih onih jada i nedostataka zbog kojih bismo mogli samo plakati. Zaustavljaju se i fokusiraju ono za što su Latini govorili: „Sunt lacrimae rerum”, (svijet ima svoje suze). Da, svijet i sve na svijetu može biti bolje. Samo je Bog dobar. K toj dobroti vodi me i umjetnost, ona koja pokazuje nove i bolje putove. Ona koja posreduje da mi ljudi svojim osjetilima dodirnemo samu ideju ljepote. I još bih dodao: Umjetnost usmjerava, a vjera vodi i dovodi k Bogu.

Čije Vi stihove volite čitati?

– U mladosti sam zavolio Puškina. Oduševile me njegove pjesme u udžbenicima ruskoga jezika. Čitao sam Kranjčevića, Nazora, Ujevića. Kao gimnazijalac pisao sam referat o Branku Radičeviću, i drag mi je pjesnik. Već tada bio sam ponosan na A. B. Šimića.

Prije sam spomenuo Maka Dizdara. Dodat ću H. Džubrana, R. Tagora, i molim da me poštedite od daljnjeg navođenja imena. Imam puno prijatelja pjesnika… K tome, ne prihvaćam naslijepo vrjednovanje književne kritike. Osim toga, možda i zato što sam fratar, još nisam odložio na policu ni jednu stihozbirku do koje sam došao prije negoli sam je pročitao. I početnički stihovi imaju nešto anđeosko.

Vesna Hlavček / Dnevni list