INTERVJU: Damir Zlomislić – “Želja mi je vratit se u matični klub NK Široki Brijeg, i moj grad Široki Brijeg”

PULA – Damir Zlomislić, od 2.7.2013. je igrač je Rijeke u koju je preselio iz svog Širokog Brijega. Ugovor s Rijekom ima do 31.6.2017. Za Rijeku je odigrao tek 31 susret, od toga 19 u HNL, 3 u Kupu Hrvatske, te 9 u Europi. Postigao je i jedan pogodak, Prestatyn Townu u kvalifikacijama za Europa League u sezoni 2013./14. Ima i jedan nastup za drugu ekipu Rijeke. Teška ozljeda koljena početkom njegove prve sezone u Rijeci, 25.8.2013., u utakmici protiv Hrvatskog Dragovoljca, koja je bila stiješnjena između dvije povijesne utakmice sa Stuttgartom, udaljila ga je na duže vrijeme s travnjaka (oko 7 mjeseci), a u potrazi za izgubljenom formom nije se libio svoju sreću tražiti na posudbama.

Trenutno je na posudbi u Puli gdje je vrlo brzo postao nositelj igre Istre 1961. U Istri je postigao i svoj prvi i zasad jedini pogodak u HNL-u i to u utakmici protiv Dinama. Igrom sudbine, taj gol, vrijedan boda, postigao je 22.8.2015., tek tri dana prije druge godišnjice teške ozljede.

dzp 240120161

Zanimljiv intervju o sebi, ljubavi prema nogometu i svom gradu Širokom Brijegu dao je za portal Hocuri.com, te vam ovom prilikom donosimo jedan dio tog razgovora;

Rođen si u Konjicu pred početak rata. Možeš li ukratko opisati svoje djetinjstvo? Kada si počeo igrati nogomet? Uvijek se u svojim odgovorima vraćaš na Široki, grad, klub. Vidi se da voliš svoj kraj. Primorje i Hercegovina dijele neke sličnosti, tvrdi kamen, škrta zemlja, smokva, no ljudi i nisu previše upoznati s njom, već je (negativna) slika najviše stvorena preko medija. Mašta na volju, reci nam iz srca o sebi i Širokom koliko ti znači. U nogometnom smislu, da li imaš želju završiti karijeru u svom klubu?

– Rođen sam u Konjicu 1991. godine, jer moja mama je iz Konjica, a otac mi je radio kao policajac u tom području i tako su se upoznali i živjeli tu do mojih nepunih godinu dana kad smo došli u moj grad Široki Brijeg. Tu sam proveo cijeli svoj život i nogomet počeo trenirat u 8. godini. Škola Širokog je jako dobra i ona me izgradila kao nogometaša i kao čovjeka. Igrao sam uspješno za mlade selekcije BiH do 17 i do 19 godina i potpis’o sa Širokim profesionalni ugovor nakon isteka juniorskog staža. Iako mi ni mama, ni tata nisu iz Širokog, ja smatram Široki svojim gradom. Cijeli život živim tu i najbolje se osjećam kad sam doma. Pogotovo moje naselje di živim. Mjesto koje se zove Vagan, ima nas 30-ak momaka koji smo svi u razmaku od par godina i stvarno smo velika klapa i držimo jedni do drugih i to je nešto što se ne može kupit. Uvijek gledamo da pomažemo jedni drugima. To je nešto stvarno posebno. Mislim da smo mi Hercegovci jako društveni. Volimo skupove, fešte i mislim da znamo uživati u trenucima koje nam život pruža. Kad imamo određenih problema uvijek u dobrom društvu na to zaboravimo. Ja iskreno uživam kad sam doma. Široki kao klub puno mi je dao i kao nogometašu i kao čovjeku i na tome sam mu jako zahvalan. Široki je jedan jako sređen i organiziran klub sa odličnim trening kampom i talentima u nogometnoj školi, a što je najvažnije sa dobrim rezultatima i u seniorima i svim mladim uzrastima. Naravno da imam želju nekad vratit se u svoj matični klub. Klub u kojem je sve počelo.

Profesionalnu karijeru si, osim u Češkoj i Rumunjskoj, gradio i u Gabeli i Širokom, BH Premijer ligi i u HNL, Rijeci i Istri 1961. Možeš li usporediti te dvije lige. Jačina istih, stil igre, navijače.

– Hrvatska liga je po meni trenutno u velikoj prednosti što se tiče BH Premijer lige. Igrači su puno ambiciozniji i više su posvećeni svome poslu u Hrvatskoj nego u BiH. Liga je mnogo kvalitetnija, liga 10 je stvarno teška liga i mislim da je dosta podcjenjena od strane navijača i ljudi koji je prate. U BiH ima također jako dobrih igrača koji sigurno mogu biti pojačanja za sve klubove u Hrvatskoj, al’ trenutno je previše klubova u toj ligi, previše loših terena i prije svega previše negativne klime koja na žalost sputava BH Premijer ligu da napreduje većim koracima jer stvarno BH liga ima puno talenta da bude mnogo, mnogo bolja i cjenjenija nego što je u ovom trenutku.

Činjenica je da je BiH i 20 godina nakon rata podijeljena. Kako je bilo igrati u Banjoj Luci, Trebinju ili u Vrapčićima? Može li se to ikako uporediti s hrvatskim gostovanjima?

– A iskreno jako teško je igrat u BiH. Neugodna iskustva imam sa gostovanja u BiH, puno se osjeća taj nacionalizam i mržnja kad igrate gostujuće utakmice. Mene kao sportaša samo zanima nogomet, a ne politika i samim time mi nije jasno. Te neke stvari koje čujes dok igraš utakmice. Mislim da je to žalosno i da nije potrebno jer je sport nešto najljepše što se čovjeku može desiti. Isto tako moram priznati da je među nama igračima takvih stvari bilo minimalno i da se svi poštujemo kao suparnici na terenu i kao sportaši. To je jedna pozitivna stvar.

Gdje se vidiš za recimo 10-ak godina, koji bi bio tvoj idealni plan? Hoćeš li nakon nogometa (igračke karijere) ostati u njemu u nekom svojstvu?

– Kako sam emocionalno vezan za svoju obitelj, svoje prijatelje i svoj kraj volio bih poslije karijere živjeti doma u Širokom Brijegu. Volio bih nadoknadit ovo vrijeme što sam bio od kuće s njima. Dole se osjećam najljepše. Naravno život donosi nepredvidiljive stvari i nikad ne znamo šta će se desiti, ali iskreno nemam neku želju ostat u profesionalnom nogometu nakon karijere. Nogomet je jako stresan posao za nas nogometaše i naše obitelji. Cilj mi je pokrenut neki vlastiti posao doma i uživati sa svojom obitelji.

 
KOMPLETAN INTERVJU NA: “Da nisam nogometaš, bio bi policajac…

SirokiBrijeg.info