Dražen Zečić i stanovita Anđela su svojevremeno snimili pjesmu u duetu „Ima li nade za nas“. Nekako se naslov te pjesme podudara sa sudbinom hrvatskog naroda u RH, BiH, te sa sudbinama svih drugih naroda i narodnosti s prostora tih država, dok se u sudbine ostalih naroda bivše SFRJ ne bih sada miješao. Svakim danom se egzodus naših mladih i cijelih obitelji s područja ove dvije države povećava, i tu ne treba praviti razliku među narodima i narodnostima, ali treba napomenuti kako je najmalobrojniji narod, Hrvati najugroženiji jer od malog broja kad ode njih i najmanje najviše se osjeti po njihovu demografsku strukturu, gdje također treba napomenuti kako je Hrvatima najlakše otići u sve države svijeta jer svi oni imaju mahom domovnice, putovnice te osobne RH, koje vrijede u svim državama EU. Loš demografski položaj hrvatskog naroda povećava i tzv “bijela kuga“ gdje se više umire nego se rađa tako da hrvatskom narodu u ovom povijesnom, i nikada gorem trenutku prijeti nestanak s prostora ove dvije države najkasnije za 50 godina kako to uporno naglašavaju eminentni demografi.

Svi smo toga duboko svjesni. Demografi, političari, svećenici pa čak iole prosvijetljen katolički puk. Svi navedeni sa svoje strane daju određena priopćenja za javnost, na svojim svetim misama, čak i privatno kako se nestanak Hrvata mora zaustaviti. Demografi izdaju publikacije, pišu knjige i priopćenja za medije koja malo tko čita, jer u vrijeme velikih tehnoloških dostignuća i pametnih telefona svatko prati sadržaje koji njega zanimaju a veliku većini naših sugrađana više zanima koliko je Grad Široki Brijeg „trenuo“ za čistača gradskih ulica Muvu nego nestanak Hrvata. Više ih zanima koliko je stanovita ljubavnica lokalnog političara keširala u vlastiti džep od njegova „dobročinstva“ nego koliko je taj mjesec Grad Široki Brijeg dobio novorođenčadi. Trenutačno ih više zanima kako će proći hrvatska repka na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nego gomilanje izbjeglica iz Sirije u izbjegličkom kampu u Salakovcu koji je bio preko puta položaja HVO-a za vrijeme Domovinskog rata u BiH i čije stacioniranje ima mnoge možebitne implikacije za demografsku strukturu u BiH, a poglavito u Hercegovini.

Političari su po običaju, a naročito u ovo predizborno vrijeme novih parlamentarnih izbora u BiH predviđenih za listopad 2018 jako “zauzeti“, jer lobiraju na sve strane, rastrčali se tražeći potpise njihovih potencijalnih birača, praveći prirodne ili neprirodne koalicije i sa samim crnom vagom ne bi li se dočepali vlasti ili barem dijela vlasti. Hrvatske Koalicije i stranke koje nisu u „dosluhu“ s HDZ BiH ili dr.Draganom Čovićem (iako je i tu veliko pitanje ima li itko tko s njima nije u dosluhu) traže ljude kojima će prezentirati svoje planove za „spas“ hrvatskog naroda u BiH. Barem „pokušaj“ spasa tog naroda od propasti odnosno nestanka. HDZ BiH na čijem je čelu dr.Dragan Čović a s desne strane mu mali i neznatni “pomoćničić“ dr.Božo Ljubić iz sela Uzarići, vječni nezamjenljivi političar s prostora koje naseljavaju Hrvati svo su se vrijeme pokušavali nametnuti svima pa i međunarodnoj zajednici, te stanovitoj „Venecijanskoj komisiji“ kako oni neće odstupiti od promjena izbornog zakona u BiH, kako Hrvatskom najmalobrojnijem narodu drugi ne bi trebali birati odnosno određivati predstavnike, kao što je izbor nelegalnog i nelegitimnog tzv “Hrvata“ Željka Komšića koji s hrvatstvom odnosno hrvatskim interesom u BiH nema ništa jer taj lik izgubljen u vremenu i prostoru ne zna ništa a najvažnije od svega je kako ne zna moliti Boga što je od svega najvažnije, i gdje su konačno HDZ BiH i njegovi predstavnici unatoč silnim pokušajima izgubili taj boj, odnosno „popušili“ kao što smo popušili i svi drugi i opet će se dogoditi isto jer od promjena izbornog zakona opet nema ništa a nema ništa jer hrvatski narod kao i mnogo puta do sada nema koncenzus ni oko čega a nikada ga neće imati jer se uvijek na političkoj sceni slučajno ili sračunato pojave neki novi tzv “hrvatski“ likovi poput Bože Skopljakovića i njemu sličnih koji ne znaju ništa doli od onog što im netko servira pročitati ili napisati i uvijek govore ili pišu nabuloze koje idu sračunato s ciljem blaćenja HDZ BiH ili bilo kakve druge zdrave hrvatske inicijative koja ima za cilj očuvanja hrvatskog identiteta u BiH ali na zdravim temeljima a ne na temeljima imaginarne građanske BiH koja je praktično kompatibilna s građanskom BiH koju zagovara i Bakir Izetbegović, DF i SDP, koju iako ne svjesno zagovaraju i određeni svećenički krugovi iz Bosne srebrne a od takve BiH nikada nije bilo ništa niti će biti.

Sada kad smo došli do svećeničkih krugova,da ne griješimo dušu, odista su se s oltara mogle čuti stanovite poruke o nestanku Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta, rijetke i plašljive riječi prozivanja određenih odgovornih ali bez imena i prezimena, ali ništa konkretno, čudotvorno i djelotvorno jer su se upravo od njih takve izrečene riječi očekivale. Narod kao narod od svih tih krugova je očekivao nešto, neki magični čarobni štapić kojim će oni dozvati zvijezde s neba koje će obasjati sve nas. Dati nam nadu u ovom mraku ali to se nije dogodilo. To se ne događa, ali najgore od svega je što nitko ne očekuje kako će se to dogoditi. Zbog svih tih okolnosti nestadosmo, izumrijesmo. Ono malo nade što je u ljudima ostalo sačuvali su za kraj a nikako za početak. Za kraj svih nadanja čime su zapečatili svoj odlazak iz Tomislava, Livna, Posušja, Posavine, Dalmacije, srednje Bosne, Slavonije.

Irska, Austrija, Australija, Njemačka, Francuska, Norveška, Švedska, Island, SAD, su ih jedva dočekali jer zbog smanjenog nataliteta u tim državama zdrava kršćanska ili pravoslavna pa čak i Islamska neiskvarena radna snaga, novo svježe radno meso, koje će raditi i rađati oživjeti će te države u njihovom gospodarskom i demografskom prosperitetu koji s vjerom nema nikakve sveze jer se ionako stvara nova jedinka koja je ličinka bez okusa i mirisa. Dok se jednom ne svane drugome se ne smrkne. Ovdje je samo pitanje kome se svanulo a kome se smrknulo. Sada za sad se smrknulo krajevima koje su vjekovno nastanjivali Hrvati,dok se državama koje su naselili oni svanulo.

Tu smo gdje jesmo i naše su škole sve praznije, sve se više zatvara poslovnih prostora u svim sferama gospodarskog života. Onaj tko radi, radi za „crkavicu“ bez uplaćenih doprinosa, dani se broje u beznađu. Starimo, propadamo u svakom pogledu. Sve više roditelja od onih koji su napustili svoja ognjišta završavaju u staračkim domovima gdje dane i noći provode ležeći na leđima gledajući u plafon. Idu u krevet i nakon doručka, ručka i večere a nisu bolesni jer nešto im nedostaje a sami oni znaju tko je ili što je to. Njihovi domovi koje su žuljevitim rukama izgradili za sebe i svoju djecu sada su obrasli šibljem a u njima je sav inventar kojeg se ne bi postidio niti hotel Sheraton u Zagrebu,ali sve je to uzalud kad u njima nema daha života. Raspelo na zidu njihovih kuća stoji kao nijemi svjedok Božje prisutnosti u tim kućama. Rijetko neki od sinova ili nevjesta tih „beskućnika“ u staračkim domovima navrati u te kuće da ih barem provjetri. Oko njih se slobodno kote zmije i ostala gamad.

Svatko dolazi po svoje kad nestane dah života iz ljudi i njihove imovine. Političari pak pokušavaju nešto „kozmetički“ učiniti kako bi spasili nešto što bespovratno izmiče iz njihove kontrole,odnosno kontrole svih nas. Donose uredbe i proglase o plaćanju porodiljskih naknada, te naknada za svako novorođeno dijete, dok neki poslodavci zbog manjka radne snage daju minimalne povišice na plaće,odnosno raspisuju neke natječaje za radna mjesta u privatnom sektoru što je prije bilo nezamislivo ali sve su to „šarene laže“ jer de facto i de iure se ne mijenja ništa. Teško se može pronaći netko tko će raditi za plaću od 500 do 700 KM ili pak nešto više cijeli mjesec dana kad vani može za iste poslove dobiti od 1 400 do 2 000 EUR, gdje će nakon plaćanja svih troškova života uspjeti nešto i uštedjeti, pa čak i kupiti bez većih problema i automobil o kojemu je ovamo mogao samo sanjati.

Što se tiče javnog sektora on je kao i uvijek do sada zaštićen kao „Lički medvjed“ i u tom sektoru posao mogu dobiti samo podobni poslušnici „sistema“ da ne kažemo sustava. A podobni ovog sistema su uposlenici koje je tu postavila stranka HDZ BiH u principu, uz iznimku jednog kraćeg perioda vladavine HSP BIH, Lijanovića i HDZ 1990, 2006 godine kada su oni diktirali ta zapošljavanja. Isto tako ne treba zaboraviti niti 1998 godinu kada je u BiH na političkoj sceni odnosno vlasti bila vladavina Alijanse za promjene BiH na čijem je čelu bio SDP u suradnji s Lijanovićima i taj period mnogi objektivni promatrači smatraju kao najcrnjom rupom u BiH od završetka Domovinskog rata do dana današnjeg. Uhljebljivanje po stranačkom ključu, nepotizmu i rodijaštvu je sindrom koji prati ove krajeve od završetka rata na ovamo. Međutim taj period seže od mnogo ,mnogo godina prije. Od 1945 godine do dana današnjeg. Bivši totalitarni sustav SFRJ je upravo zamišljen i koncipiran tako da nitko ne može raditi na državnim „jaslama“ ukoliko nije član stranke jednoumlja,odnosno vladajuće stranke. Pa zamislite kako je moguće uvesti reda u zapošljavanje kada su taj koncept pravni i svekoliki drugi sljedbenici bivšeg SKJ (KPJ) iz onog sustava samo prenijeli u stranku HDZ BiH ili bilo koju drugu stranku koja se dočepa vlasti. Preobučeni sljedbenici onog sustava su samo promijenili dresove i još uvijek diktiraju sva ta zbivanja i to u svim sferama. Oni moraju biti na vlasti jer vlast je slast i mast o od nje se jako dobro živi. Dok si na vlasti drugi te hrani a ti se ne trebaš ništa truditi. Taj sustav koji je zasnovan na principu “ja tebi ti meni“ ne poznaje nikog izvana tog sustava uhljebljivanja. Jer što će im uljezi u tom sustavu kada njih ima dovoljno za sva radna mjesta i funkcije u svim zakonodavnim i izvršnim organima u BiH, FBiH, županijama, općinama i gradovima. U svim javnim poduzećima, nevladinim udrugama, na odgovornim mjestima u institucijama u kulturnim ili sportskim savezima. Oni su razgranati i umreženi kao najgora bolest koja se strelovitom brzinom širi po tijelu čovjeka i nezaustavljiva je. A ako neki od onih „drugih“ slučajno zaluta u taj sustav on učas bude eliminiran ovako ili onako jer mu tu nije mjesto. Njima je jako dobro u tom sustavu a svi drugi koji se bune protiv toga imaju mogućnost blejati, biti profesionalni vozači, trubači, izbjeglice ili biti nitko ili ništa a takvih je najviše. Njima ne odgovara otvaranje novih radnih mjesta ili bilo kakva poduzetnička inicijativa jer ju odmah u startu zakonskim rješenjima onemoguće te svi oni koji bi to pokušali u samom začetku odustanu. Pa stoga naša polja, naša brda i doline zjape napuštena i prazna a sva sila bivših društvenih poduzeća su tek puke ruševine u kojima se gnijezde šišmiši i nastanjuju pacovi i narkomani. Pravnim i svekolikom drugim sljedbenicima bivšeg totalitarnog sustava koji su se rasporedili u svim sferama života tu oko nas, u našem susjedstvu, po gradovima i selima nikako ne odgovara promjena na bolje, jer ukoliko bi omogućili promjenu na bolje njima bi bilo gore jer oni koji bi dobili imalo bolje plaćeni posao na kojemu bi bili zadovoljni onda ti ne bi glasovali za one koje ne žele već za one koji su im omogućili bolji život, a to zasigurno nisu ovi na vlasti.

Oni potonji žive život kao da će živjeti tisuću godina,te ih se može vidjeti kako voze svoje skupocjene automobile po Blidinju, Makarskoj, Zagrebu u pratnji svojih družica, dok im djeca ne studiraju u BiH ili RH već još dalje po sveučilištima diljem Europe i svijeta. Puni su ih restorani pa se običan puk koji nekada zaluta u te restorane zapita u sebi kako je to moguće a pouzdano zna kako bi mjesta u restoranima trebala biti većinom prazna, ali ona su puna. Puna su jer su ih popunili oni koji su otjerali nas i našu djecu da napunimo tvornice EU. Oni koji su naše divne Branitelje, najčasnije sinove države BiH bacili na prosjački štap i zbog kojih su mnogi od njih umrli od prevelike tuge, mnogi izvršili suicid, mnogi su teško oboljeli, dok su mnogi zbog očajničkog života ostali sami negdje na putu za nigdje.

Sve su to oni zamislili i sproveli kao najsavršeniji zločinački plan koji ide u smjeru zadržavanja njih i njihovih na vlasti „večno“ kako to mnogi očajni ljudi vole napisati kad im prekipi. Sada sa postavlja pitanje može li itko živ više tu postavljenu slagalicu, taj mozaik, tu šahovsku igru u kojoj smo mi obični smrtnici, tek figure koje vuče netko drugi u ime svih nas razbacati i išutati svud i na sve strane? Mogu li neki drugi hrvatski političari umjesto dr.Dragana Čovića i njemu sličnih učiniti bilo kakve promjene koje će zaustaviti nezaustavljivo? Ima li konačno nade za sve nas kako to prelijepo pjevaju Dražen Zečić i stanovita Anđela?

Hrvatski narod je u principu optimističan a ne depresivan narod premda dosta tog naroda a poglavito naših ljepših polovica zbog aktualne političke i svekolike druge situacije godinama pije antidepresive. Hrvatski narod je narod nade. Narod mogućnosti. Ne uzaludnih želja ili iluzija premda se čini kako živi na ivici tih iluzija i lažnih nada. Narod koje Bog nije slučajno odabrao za svoje planove. Narod kojemu je dano Međugorje. Sunce, voda, vjetar, mnoge vrste aromatičnih biljaka, vinove loze, duhana, kamena a sve na jako malom prostoru što nikako nije slučajno. Sve što postoji na ovoj zemlji hrvatskom narodu je dano na zemlji i ispod nje. Sve te vrijednosti kojima je Bog obilato nagradio svoj hrvatski narod čekaju da ih netko uzme i upotrijebi. One sad za sada leže i čekaju. Čekaju onog tko će ih svojim umilnim rukama prepunim ljubavi uzeti i iskoristiti. Onaj tko će od njih posijati sjeme pod nepreglednim nebeskim prostranstvima još nepreglednijeg drveća u čijim sjenama će se gnijezditi ptice nebeske.

Ipak u sjenama tog drveća neće naći mjesto sljedbenici bivšeg totalitarnog sustava pa taman im se ukazao i sveti Ante na Humcu u Ljubuškom u obliku miša ili malene crne ptice. U sjenama tog drveća naći će mjesto samo oni koji imaju čisto i umiveno lice od znoja koji je padao na zemlju koja se svjetlucala pod njihovim nogama tog dana,a koja je njihov znoj nagradila obiljem svojih plodova. Svoje mjesto u sjeni tog drveća mogu naći samo oni koji su prošlost koja je sve nas planirala pokopati, pokopaju duboko pod zemlju uspomena. I sve dok je ne pokopaju tim istim žuljevitim i umilnim rukama neće biti nade za nas.

Vlado Marušić / SirokiBrijeg.info