Mnogi političari u BiH, među kojima su brojni i oni najviših dužnosti, bili su na optuženičkim klupama.

No, dugotrajni sudski procesi koji su punili novinske stupce i ispunjavali na desetke tisuća minuta informativnih programa završavali su oslobađajućim presudama u kojima se konstantno povlači jedan zaključak – nema dovoljno dokaza. Tuženi političari tvrde da im optužnice “pakiraju” politički rivali, a trošak sudskih postupaka uvijek ide na račun proračuna, odnosno, poreznih obveznika.

No, tužiteljstvo i tužitelji koji nisu uspjeli dokazati tužbu nikada za to financijski-materijalno ne odgovaraju, a nerijetko i oni sami postaju nove stranke u procesu – ovaj put na klupi za optužene.

Brojni primjeri kojih ćemo se sada prisjetiti daju opravdanu sumnju u pristranost i profesionalnost tužitelja u pojedinim procesima kao i prisutnost političke manipulacije – dugotrajni sudski procesi, milijuni KM “u igri”, blaćenje imena i ugleda tuženoga, da bi na kraju sve završilo oslobađajućom presudom ali i vrlo upitnom političkom budućnošću osobe protiv kojeg se proces vodio, pa čak i njihovim potpunim nestankom s političke scene.

Lijanović: Stići će ih suze moje stare majke

Jerko Ivanković Lijanović i svih osam optuženih za organizirani i financijski kriminal prošli tjedan, u drugostupanjskoj presudi na koju nema pravo žalbe, oslobođeno je optužbe po svim točkama. Prvostupanjska presuda nije bila optimistična: svi su osuđeni na ukupno 52 godine i osam mjeseci zatvora, od toga sam Jerko Ivanković Lijanović na 12 godina. Odluka suda za oslobađajuću presudu je – nepostojanje dovoljno dokaza za djela koja su im se pripisivala.

On i njegova braća i suradnici uhićeni su u spektakularnoj i javno akciji u Širokom Brijegu i to uhićenjem Jerka Ivankovića Lijanovića, tada aktualnog ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva FBiH i potpredsjednik NSRZB-a i njegove braće zbog sumnji u zlouporabu poljoprivrednih poticaja te aferu nazvanu ‘Meso’. Uhićena su sva četvorica braće Lijanović, Jerko, Slavo, Jozo i Mladen kao i NSRZB-ov ministar trgovine u Vladi FBiH Milorad Bahilj i drugi. Mladen Ivanković je pušten na slobodu, dok su dopremijer Federacije Jerko Ivanković Lijanović, njegova braća Jozo i Slavo, ministar Milorad Bahilj, te knjigovođa Mirko Galić pušteni na slobodu nakon skoro dva mjeseca pritvora.

Jerko Ivanković Lijanović uhićivan je u dva navrata. Uhićenju 2015. godine prethodio je višesatni pretres njegove i kuće njegovih roditelja i pomoćnih objekata u Širokom Brijegu. Uhićenja su se dogodila mjesec dana prije općih izbora 2014. i zasigurno su jedan od najvažnijih razloga katastrofalnog rezultata ove stranke. On je u lipnju 2015. pušten da se brani sa slobode i to nakon čak šest mjeseci provedenih u pritvoru.

“Oni koji su me hapsili dva dana prije početka izborne kampanje kao zamjenika premijera i ministra poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Vlade FBiH i koji su organizirali ovaj cijeli proces, vjerujem da će ih stići suze moje stare majke”, rekao je Jerko Ivanković Lijanović dajući naslutiti da „igra nije gotova“.

Protiv Čovića pale su čak tri optužnice

Protiv bivšeg člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića do sada su se vodila tri velika sudska procesa zbog sumnji u korupciju i zlouporabu položaja. I on je odležao je mjesec dana pritvora ali je na kraju bivao oslobođen po svim točkama optužbi.

Tužen je za uzimanje mita od braće Lijanović i pogodovanje uvozu mesnih proizvoda u BiH, a Sud BiH je podigao optužnicu protiv Joze Ivankovića Lijanovića, Mladena Ivankovića Lijanovića, Jerke Ivankovića Lijanovića, Slave Ivankovića Lijanovića, Dragan Čovića, Mate Tadića (sudac Ustavnog suda BiH) i Zdravka Lučića (profesora na Pravnom fakultetu u Sarajevu).

Čovića je zbog afere ‘Lijanovići’ visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio u ožujku 2005. s mjesta člana Predsjedništva BiH pravdajući smjenu podignutom optužnicom te da je “ugrožena njegova sposobnost da učinkovito obavlja svoje političke dužnosti” i da se njima “potkopava funkcioniranje ureda Predsjedništva”. Među razlozima za smjenu navedeni su još i “međunarodna izolacija, povjerenje u ured Predsjedništva i državne institucije i politička paraliza”.

Odluka visokog predstavnika bila je vrlo rigorozna i bez ikakve sudske kontrole ili prava na žalbu. U svojoj odluci, Ashdown je odlučio da se Čoviću “zabrani obavljanje ministarske i drugih dužnosti u izvršnoj vlasti i na svim razinama vlasti, sve dok ga visoki predstavnik ne ovlasti ili dok se ne okonča sudski postupak.”

Ukinuta su mu i sva prava na naknadu, povlasticu i prava koja su mu pripadala kao članu Predsjedništva te mu je naloženo da “mora odmah napustiti svoj ured”.

U ovoj razvikanoj sudskoj aferi, Čović je bio u pritvoru, a nepravomoćnom presudom Suda BiH proglašen je krivim za zloupotrebu položaja ili ovlasti i osuđen na kaznu zatvora od 5 godina. Iz pritvora je pušten uz jamčevinu od 3,1 milijun KM koju su u novcu i nekretninama prikupili njegovi politički suradnici i prijatelji. U drugostupanjskoj presudi svi optuženi su oslobođeni krivnje.

Jedna od zanimljivosti ovog slučaja je i činjenica da je nestalo 40 originalnih dokumenata iz tužiteljskog spisa iz predmeta Čović-Lijanovići”. Ovu informaciju je otkrio Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) u prepiski Tužiteljstva i Suda BiH i Tužiteljstva Sarajevske županije. Tadašnji glavni državni tužitelj Milorad Barašin medijima je rekao da “nije riječ o važnim dokumentima, već o neka tri dokumenta iz carine koje je lako ponovo pronaći, ako ih netko želi pronaći”. Za sada, dokumenti nisu pronađeni. Tužitelj u ovom postupku bio je Peter Kormack.

Također, Dragan Čović i Edhem Bičakčić, kao tadašnji visoki dužnosnici FBiH, optuženi su, suđeni i oslobođeni da su prije 17 godina nezakonito potrošili proračunski novac za kupovinu i adaptaciju stanova zastupnicima, vladinim službenicima i članovima pravosuđa. Radilo se o 7,8 milijuna za koje Tužiteljstvo nije imalo relevantne dokaze da svoje optužbe.

Čoviću se sudilo i u aferi ‘Hrvatska pošta’ i ‘Eronet’ pod optužbom ustupanja vlasničkog udjela privatnim tvrtkama. Sve optužbe su pale zbog nedostatka dokaza. Predsjedavajući sudskog vijeća Hamo Kebo obrazlažući oslobađajuću odluku, u više navrata, rekao je da je “optužnica puna manjkavosti i da dokazi koji su izvedeni nisu dokazali inkriminacije iz optužnice”.

Optužnice za zlouporabu položaja pale su i 2005. u slučaju Hasana Čengića, bivšeg ministra obrane FBiH, a iste godine i protiv Asima Fazlića, zamjenika direktora Interpola BiH, kojeg Sud BiH oslobodio krivice za zloupotrebe u Interpolu BiH, bivšeg predsjednika Uprave HT-a Mostar Stipe Prlića itd., itd.

Slučaj Budimir počeo spektaklom, završio skoro u tišini

Jedan od najspektakularnijih i javnih uhićenja visokog dužnosnika bilo je bivšeg predsjednika Federacije BiH Živka Budimira i njegovih najužih suradnika.

Na prijedlog Tužiteljstva BiH, Sud BiH odredio je jednomjesečni pritvor Budimiru te još četverici uhićenih u akciji SIPA-e ‘Patriot’ – Petru Barišiću, Suadu Kulosmanu, Hidajetu Haliloviću i Ivanu Jurčeviću. Budimir je uhićen 26. travnja 2013. godine pod sumnjom za primanje mita i kršenje Zakona o pomilovanju, a njemu i ostalima sudi se pred Općinskim sudom u Sarajevu.

Ovaj slučaj obilježio je još jedan skandal – kontroverzna uloga Ivan Knezovića, jednog od svjedoka ‘insajdera’ koji se, naočigled sigurnosnih kamera, želio pošto-poto riješiti označenog novca koji je trebao poslužiti kao dokaz Budimirove korumpiranosti.

Budimirovo uhićenje dogodilo se u jeku nezadovoljstava ulaskom HSP-a u federalnu vlast zajedno sa NSRZB-om, SDA-om i SDP-om. Općinski Sud u Sarajevu u srpnju ga je oslobodilo optužbi. Za podsjetiti je da je Budimir paralelno bio optužen i osuđen uvjetno zbog nedozvoljenog nošenja oružja, no ova presuda je ‘pala’ nakon njegove žalbe i dokaza da posjeduje dozvolu za nošenje oružja. Vijesti o oslobađajućim presudama u javnosti su prošle skoro nezamijetno.

Dnevni list