U malo više od 24 sata smo svjedoci da Hrvati po stoti put u povijesti moraju dati ljudske žrtve u borbi za pravdu i slobodu. Svjedoci smo da, koliko god istina bila puno drukčija, ona nama nije dopuštena. General Praljak je bio žrtva, žrtva da se po tko zna koji put prizna identitet i sloboda Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Haški tribunal je pokazao da je sam sebi svrha i da je politički sud u kojem kocku bacaju velike sile, na račun nas malih, ali hrabrošću i srcem velikih. Kolika nepravda treba biti nanesena pojedincu, a koji usput predstavlja jedan napaćeni narod, da diže ruku na sebe i daje se kao žrtva za jedan narod? Koliko je morao voljeti istinu i svoj narod da se i života odrekao za njega? Koliko ga je morala boljeti presuda ratnog zločinca da umre za sve ono što je vjerovao?

A ljubljena zemlja Hrvatska? U što se morala pretvoriti povijesna gromada od zemlje, da svoj narod, u susjednoj zemlji, koja je nekad i njoj pripadala, ne zaštititi i baci među vukove? Zašto zaboravlja da je taj narod dao žrtve kad i njoj radilo o sudbini? Zašto zaboravlja da ovaj, njezin, narod diše za nju više nego neki koji imaju legalno i legitimno pravo na nju?

Ali naš narod nikada nije odustajao. Nikad. Krvari ali se ne prestaj boriti. Jer nas to nije naučio ni Zvonimir, ni Branimir, ni Krešimir, ni Zrinjski, ni Gubec, ni Starčević, ni Radić, ni dva Bušića, ni Tuđman, ni Praljak.

Generale, hvala na ljubavi i na svoj žrtvi koju si podnio za svoj ljubljeni narod u Bosni i Hercegovini!

Generale, oprosti nam svima, i neka ti dobri Bog oprosti i primi kao zasluge sve žrtve koje podnio za svoj narod!

Neka ti laka sveta hrvatska zemlja!

HSP AS BiH