Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru, svjedočio je izricanju presude šestorici političkih i vojnih predstavnika nekadašnje HZ Herceg Bosne 29. studenog 2017. U ekskluzivnom razgovoru za HRsvijet iznio je svoje dojmove o suđenju, ali i onome čemu je svjedočio iz neposredne blizine – smrti generala Slobodana Praljka.

-Bio sam s Njima, s druge strane zrcala… Zastori su se rastvorili i nasmijan mahnuo sam prema i pozdravio hrvatske uznike potpuno uvjeren u oslobađajuću presudu! Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić uzvratili su pozdrave s osmijehom i mahanjem. General Slobodan Praljak nije uzvratio osmijehom, ni pozdravom. Očito je u tim trenucima znao što ga čeka…

Što ste osjećali u tim trenucima?

-Pratio sam suđenje s krunicom u ruci i očekivao pravičnu a ne političku presudu. Molio sam i molio, unatoč drastičnim presudama koje je sudac Carmel Agius potvrdio Jadranku Prliću i Bruni Stojići. I onda je na red došlo čitanje presude generalu Slobodanu Praljku. Nakon izricanja presude general Praljak je uzviknuo, gledajući u oči sucu Agiusu: “General Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”. Nastupio je šok. Srce mi je nevjerojatnim brojem otkucaja u minuti, čvrsto sam stisnuo krunicu, molilo i molio u znojnim rukama. Ispratio sam generala pogledom prema njemu, pao je na stolicu, otekla su mu prsa, glava je bila crvena, gubio se u očima.

Što se događalo u trenucima koje televizijske kamere nisu zabilježile?

– Jadranko Prlić i Bruno Stojić u suzama su vikali pomozite i poletjeli prema generalu, bili su pored njega i vjerujem da im je rekao svoje posljednje riječi. Na rukama im je umro časni general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Uvjeren sam kako je umro u sudnici, sve se to događalo oko 11 sati i 33 minute. Zastor je navučen i zaštitari su nas uljudno zamolili da se uputimo vani.

Što se događalo nakon izlaska iz sudnice?

-Čekali smo u hodniku zgrade MKSJ. Nisam ispuštao krunicu iz ruku, među tim mnoštvom upoznao sam jednog franjevca koji je bio u civilu, iz Njemačke je, a bio je dušobrižnik pokojnog generala Praljka. Ispovjedio sam se kod našeg franjevca i olakšao dušu, jer mislio sam da ću od tuge umrijeti. Izašao sam izvan zgrade suda, hodao i molio krunicu, a sa moje lijeve strane hitna pomoć je proletjela. U srcu sam osjetio kako je unutra bilo tijelo Slobodana Praljka. U srcu sam izviknuo „pokoj vječni daruj mu Gospodine i laka ti bila hrvatska zemlja“! Oko 14.40 vratili smo se ponovno u sudnicu i nakon manje od 20 minuta, završio je kafkianski proces. “Prebrao” sam preko 15 krunica taj dan, a Bog mi je dao snagu da mogu izaći pred televizijske kuće iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske Njemačke. Međutim, nigdje nisam vidio da su objavili moju izjavu.

O čemu ste razmišljali u tim trenucima?

-Generale Hrvatskog vijeća obrane, čast mi je što sam Vas ispratio pozdravom i krunicom s druge strane zrcala, u grobnici međunarodnog prava Den Haaga… Suze, koje mi ne silaze s lica, posvećujem Vama generale. Hvala Vam što ste me naučili što je domoljublje, odanost čast i borba za Istinu! Ušli ste u legendu i poručili ste moćnicima ovog svijeta “možete zgaziti cvijeće, ali ne ali ne možete zaustaviti proljeće”! Generale Slobodan Praljak vaš čin je veći od samog Sokrata! Laka ti bila hrvatska zemlja generale Slobodan Praljak. O tome sam razmišljao tada, razmišljam i sad!

Što ste rekli u izjavi za medije, nakon izlaska iz sudnice, koju su mediji očito prešutjeli?

-Haški sud nema mandat suditi političkim idejama, nacijama i državama, nego isključivo pojedincima za osobnu i zapovjednu odgovornost. Haški sud je ovoga puta nadmašio sam sebe, donoseći presudu jednoj političkoj ideji, jednom narodu i njegovoj matičnoj državi. Kao povjesničaru jasno mi je da je za potrebe osuđujuće presude i izricanja ovako drakonskih kazni, bilo potrebno dokazati navodni međunarodni sukoba. Stoga je bilo potrebno napraviti obilje konstrukcija u čemu su sudjelovale mnoge institucionalne i izvanisnstitucionalne skupine iz Srbije, BiH, a na žalost i Republike Hrvatske. Na nama povjesničarima je da se ovim temama pozabavimo u budućnosti. Što će raditi institucije država, u to ne želim ulaziti.

Na što točno aludirate kad govorite o “obilju konstrukcija”?

– Puno je tih konstrukcija. Spomenut ću samo neke, očite nama povjesničarima, Kvalifikacije navedene u presudi “šestorci” su klasična zamjena teza. Zar smo zaboravili da se većina agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine, odvijala s prostora BiH. Banjalučki korpus je okupirao zapadnu Slavoniju, iz uporišta južno od Save četiri su godine granatirana naseljena mjesta u Slavoniji. Zrakoplovi JNA koji su polijetali sa uzletišta u Mahovljanima, Tuzli i Mostaru, raketirani su 1991. ciljeve u Republici Hrvatskoj. U takvoj situaciji utemeljena je Hrvatske zajednice Herceg Bosne i Hrvatsko vijeće obrane, bez kojih bi, kao i bez angažmana Republike Hrvatske, BiH šaptom pala najkasnije do lipnja 1992. godine. Međutim, unatoč tim činjenicama, danas imamo pravomoćnu presudu koja tvrdi nešto sasvim suprotno.

Kako u tom kontekstu gledati na bošnjačko-hrvatski sukob?

– Povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo nije prihvatilo Cutilierov plan koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje. Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Izetbegović načelno prihvatio ali ga je vrh Armije BiH odbio i pokrenuo vojnu opciju. Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu. Međutim, uzroke treba tražiti u strateškim interesima, poglavito u različitim gledištima na buduće unutarnje uređenje BiH. Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka. To dokazuje i dostupna povijesna građa.

Ipak zločini su počinjeni?

– To su na žalost činjenice. Međutim, ne možemo imati različite pristupe zločinima, ali niti žrtvama. Ne možemo jedne počinitelje suditi po osobnoj odgovornosti, druge po zapovjednoj, treće po političkoj. Ne možemo na jedne primjenjivati jedan zakon, a na druge drugi. Ne možemo jednima dodavati silne konstrukcije, drugima zamagljivati činjenice. Ne možemo ovom pitanju pristupati politikantski. To je uvertira u nove sukobe, a ne u suočavanje s prošlošću i pomirenje. Uostalom, da su Alija Izetbegović i Radovan Karadžić prihvatili Cutilierov ili Vance Owenov, moderna povijest BiH i uloga Haškog suda, ali i mnoge političke teme koje danas opterećuju BiH bile bi pitanje prošlosti.

HrSvijet.net