Umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske Slobodan Praljak rođen je 2. siječnja 1945. u Čapljini, Bosna i Hercegovina. Nadimak mu je Brada. Njegov otac Mirko bio je pripadnik sigurnosnih policijskih struktura bivše SFRJ nakon Drugog svjetskog rata. Slobodan Praljak je gimnaziju pohađao u Širokom Brijegu. Šest godina je bio u istom razredu s kasnijem hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Dvije-tri godine sjedili su u istoj klupi.
Prije rata je završio tri fakulteta, bio je jedan od osnivača HDZ-a, 1991. kao dragovoljac uključuje se u obranu Sunje, a 1993. imenovan je zapovjednikom HVO-a.
Praljak je u svojoj biografiji naveo da je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, na Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju te režiju na Akademiji za kazalište i film.
Radio je kao voditelj laboratorija za elektroniku u Tehničkoj školi “Nikola Tesla” u Zagrebu, te na višoj školi predavao “Osnove elektrotehnike”, “Teorijsku elektrotehniku” i “Teoriju automatske regulacije”.
Od 1973. godine postao je “slobodni umjetnik” te nastavio živjeti od honorara i režirati u kazalištima u Hrvatskoj i BiH.
Praljak navodi i da je u užoj grupi ljudi sudjelovao u osnivanju HDZ-a i postao glavnim tajnikom Hrvatske demokratska stranke.
U proljeće 1991. napustio je politički angažman te kao dragovoljac odlazi u Sunju pokraj Siska, a u rujnu 1991. imenovan je zapovjednikom obrane Sunje.
U studenom 1991. dobio je čin pukovnika HV-a, a 1992. promaknut je u brigadira HV-a i postaje pomoćnik ministra obrane RH za informativno-psihološku djelatnost.
Od travnja 1992. dragovoljno odlazi u Hercegovinu i obavlja dužnost zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina – Čapljina – Mostar – Jablanica – Konjic.
Praljak je naveo i da je 27. 10. 1992. imenovan u VONS (Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti) RH te da 1. lipnja 1993. traži razrješenje iz HV-a radi odlaska u BiH.
Nakon što je razriješen dužnosti u HV-u, 24. srpnja. 1993. imenovan je zapovjednikom HVO-a.
U studenom 1993. predao je dužnost zapovjednika HVO-a i vraća se u HV, gdje je kasnije obavlja razne dužnosti, pa i onu pročelnika vojnog kabineta Predsjednika RH dr Franje Tuđmana.
Kao dragovoljac sudjelovao je u “Oluji” na pravcu Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni.
Umirovljen je, na osobni zahtjev, 1. prosinca 1995. godine, a poslije umirovljenja radio je kao direktor, zatim kao predsjednik Nadzornog odbora u tvornici “Chromos boje i lakovi”, surađivao s tvrtkom “Sigma” iz Amsterdama (proizvodnja boja za brodove).
Praljak je prvostupanjskom presudom Haškog suda osuđen na 20 godina zatvora, a teretilo ga se za zločine počinjene 1993. godine u BiH.
Suđenje je počelo 2006., nakon što su se svi optuženici (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) sami predali sudu u Haagu.
Prvostupanjska presuda donesena je 2013. godine, a Žalbeno vijeće ICTY-ija u srijedu je u Haagu potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora.
Nakon toga on je kazao General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu! i popio sadržaj bočice u kojoj se očito nalazio smrtonosni otrov. Da nije popio otrov, budući da je odslužio gotovo dvije trećine presuđene kazne, Praljak bi uskoro bio na slobodi, koju, uz stigmu ratnog zločina, nije prihvatio.
Sonet, koji je general Praljak često je čitao, u posljednje vrijeme počinje stihovima “Umoran vapim ja za smrću trajno”.
Umoran vapim ja za smrću trajno,
Kad vidim prâvû Zaslugu u bijedi,
I jadno Ništa odjevèno sjajno,
I čistu Vjernost čija riječ ne vrijedi,
I zlatnu čast na krîvo dátu mjesto,
I djevičànsku čednost kao drolju,
I Savršenstvo ukaljano često,
I Moć što Slabost uzima joj volju,
I Znanje što mu Vlasti vežu usta,
I Ludost koja nadzirat Um zna,
I Iskrenost što tek je Glupost pûsta,
I Dòbro što je rob u službi Zla:
Umoran rado ù smrt bih i tamu,
Kad ljubav ne bih tim pustio samu.
William Shakespeare: “Soneti”, prijevod i pogovor Luko Paljetak, Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, 2009.
