Dva brata iz Ljubuškog mukotrpnim radom prkose napuštanju granice jer i ovdje mogu pronaći bolju budućnost!

LJUBUŠKI – U posljednje vrijeme sve je veći broj ljudi, posebice mladih, koji odlaze iz Bosne i Hercegovine u nadi da će izvan granica ove države pronaći bolju budućnost.

Razlog odlaska su, većinom, negativni trendovi u zapošljavanju i teška ekonomska situacija, zbog čega je o(p)stanak u matičnoj zemlji više nego upitan.

Po svemu sudeći, priliku za opstanak vide samo oni najuporniji, a među njima je i 22-godišnji Ljubušak Josip Majetić. Za njega je odlazak vani posljednja opcija, jer u selu u kojem živi posla ima napretek.

Ovaj mladić se, naime, odučio baviti poljoprivredom i stočarstvom, a želja za ovim poslom se javila već u srednjoj školi.

Romanovske ovce – najplodnija rasa

„Kada smo izrazili želju da se ovime bavimo, ja i moj brat Danijel smo dobili punu podršku roditelja. Otac nam je napravio suvremenu farmu u Veljacima i tako je krenula cijela priča. A početak, vjerujte, nije bio nimalo lagan“, počinje razgovor za Dnevni list mladi Ljubušak.

Odlučio se, kaže, na uzgoj romanovskih ovaca, najplodnije rase na svijetu, koja ima bolje karakteristike od običnih ovaca. Uz ovce, kupio je i koze, a u planu je kupnja tovne i napredne rase (burske koze), koja sve više privlači farmere.

„Romanovska ovca je podrijetlom iz Rusije i sto posto je isplativa. Godišnje, u prosjeku, daje oko 5 do 6 janjaca, a elitna grla čak i više. Ako se sve posloži, u iduće dvije godine cilj nam je dobiti oko 50 grla ove iznimno kvalitetne rase, čija cijena seže do 250 eura, ujedno i podignuti proizvodnju na veću razinu. U tome je složna cijela obitelj i svatko od nas s radošću obavlja svoj dio posla“, kaže Josip.

Mnogi bi, vjerojatno, posustali u samom početku, jer ovaj posao zahtijeva rano buđenje i konstantan rad, 365 dana u godini. Životinjama se mora dovoljna količina hrane, stoga Majetići proizvode i žitarice, a uz gore navedeno, bave se i uzgojem „koka hrvatica“ te proizvodnjom domaćih jaja. Uzgajaju i svinje te tovljene piliće, oko 350 do 400 komada dvomjesečno, a nije isključeno ni to da će se posvetiti i pčelarstvu.

Vrijednost domaćih proizvoda

„Kao što vidite, imamo dosta posla i obveza. S vremenom, kako smo zarađivali, osigurali smo i svu potrebnu mehanizaciju, od traktora do ostalih pomagala. Naravno, treba proći određeno razdoblje da se uloženo i vrati, ali moramo biti strpljivi i vjerovati u sebe“, ističe Josip.

Naglašava kako se od ovog posla može pristojno živjeti, pogotovo u Hercegovini, mjestu koje obiluje vodom, suncem, poljima…

„Ovo podneblje je pogodno ne samo za poljoprivredu i stočarstvo, nego i za druge vrste poslova. Bog nam je dao idealne uvjete, a na nama je da ih pretvorimo u nešto korisno. Treba, dakako, imati na umu da se ništa ne može ostvariti preko noći, ali uz mukotrpan rad sve je moguće“, poručuje ovaj mladić.

Za kraj razgovora dodaje kako domaći proizvodi, poput njihovih, uvijek pronađu put do svojih kupaca.

„Sigurno smo u ono što radimo i zato nemamo strah od toga hoćemo li uspjeti doći do kupaca, koji su sve više zainteresiraniji za domaće proizvode. Zato bih ljudima poručio da ne bježe iz ovih krajeva, jer – ovdje je Njemačka, samo to treba znati prepoznati“, zaključuje Josip.

Antonela Marinović Musa / Dnevni list