Umjesto da krase vitrine kluba ili da su bar inventar u nekoj pristojnoj prostoriji, stotine pehara, klupskih zastavica i zahvalnica našle su svoje mjesto u jednom podrumu u širokobriješkome selu Ljuti Dolac, piše Večernji list BiH.
Pehari čekaju smještaj
Samo nekoliko godina ranije, ovim peharima divili su se ljubitelji Nogometnog kluba Široki Brijeg iz Züricha, ali i mnogi ljubitelji nogometa koji su bili u Zürichu. Danas ti mnogobrojni rekviziti trunu u tišini podrumskih prostorija, daleko od očiju ljudi i čekaju svoje mjesto u prostorijama dostojnim svoga renomea, a svatko očekuje i da budu viđeni. Sve je to smješteno u podrumu Veselka Mišića, s kojim sam posjetio njegovu kuću, točnije podrum, u kojoj smo zatekli nesvakidašnji prizor. Zidovi podruma pokriveni su slikama, među kojima su i poznati reprezentativci Hrvatske, vitrine su pune pehara, a stolovi su krcati isječcima iz novina koji su pisani o tome poznatom klubu. “Ja sam to, od nekoliko puta, svojim automobilom, prevezao iz Züricha u svoj podrum u Ljuti Dolac. Uskoro idem po još jednu turu ovakvih pehara, slika i zastavica”, kaže Veselko Mišić, dugogodišnji član ovoga renomiranog nogometnog kluba. Veselko se nada da će jednoga dana ovi pehari, za koje je proliveno mnogo znoja, naći svoje mjesto na mjestu koje zaslužuju. Nogometni klub Široki Brijeg iz Züricha jedan je od poznatijih hrvatskih klubova u inozemstvu, odmah nakon NK Croatije iz Züricha, koji su osnovali ljudi koji su iz Hercegovine otišli trbuhom za kruhom. Napustili su Hercegovinu, ali je nikada nisu zaboravili. Osim nogometa, oni su u svom klubu gajili ljubav i privrženost prema svojoj rodnoj grudi, dragoj Hercegovini. Jedan od njegovih osnivača je Veselko Mišić, koji je godinama bio i predsjednik kluba.
“Te, 1984. godine ljubav prema svome kraju rezultirala je i osnutkom NK Široki Brijeg iz Züricha. Osim mene, u osnivačkom odboru bili su i Željko Dragičević, Franjo Vučić, Drago Bandić te Ivan i Miro Mišić. Bio je to pravi entuzijazam i nismo žalili ni vremena ni novca. Drago nam je bilo i čuti za ime Široki Brijeg, a kamoli sudjelovati u radu takve jedne sportske ekipe.
Da se razumijemo, nisu tu bili samo ljudi iz Širokog ili iz Hercegovine, bila je tu i masa ljudi iz Bosne, posebice središnje Bosne, Kosova, gdje su dominirali Janjevci, Hrvatske, najviše iz Dalmacije, ali i drugih krajeva. Klub je imao tri vrste (juniori, seniori i aktivni), a imali smo redovite treninge, a redovito smo održavali i skupštinu kluba.
Svake godine organizirali smo turnir, koji je bio iznimno posjećen, a sudjelovali smo i na drugim turnirima. Bilo bi nepravedno ne spomenuti Luku Banožića, Andriju i Franju Ćuka, Marka Martinovića, Tomislava i Jozu Ćuka, Branka Musu i mnoge druge”, prisjeća se Mišić, koji je, osim uloge predsjednika, za ovaj klub i aktivno igrao i do neke godine, naravno, za veterane.
Prisjeća se Veselko tih dana, kada je zbog svoga rada u Švicarskoj, posebice aktivnostima oko kluba, koji ni imenom ni svojim aktivnostima nije odgovarao tadašnjim vlastima, pa je Veselko doživljavao mnoge neugodnosti, kada bi došao u bivšu državu. Posebice je bio nesretan zbog svojih roditelja, koji su zbog njega bili pozivani i ispitivani. No, ta su vremena iza nas, ali sada su poteškoće sasvim druge prirode.
Strahovanje za daljnji rad
“Mi stariji polako odlazimo u mirovinu i pokušavali smo mladima ostaviti u nasljedstvo ono što smo godinama stjecali. Nažalost, naši mladi su to olako shvatili i nisu nastavili raditi, ni na organizaciji turnira, ni sudjelovanjima na drugim turnirima, a nakon nas nitko nije održao ni jednu godišnju skupštinu. Ostali smo i bez prostorija, pa smo morali skloniti naše pehare. Jedina mogućnost bila je da ih donesem u Hercegovinu, tako da su sada kod mene. Tražim prostor gdje ih staviti, žao nam je sve to baciti u zaborav”, sa žaljenjem konstatira Veselko.
Iz mnoštva novinskih članaka, od kojih je velik broj objavio i Večernjak, vidljivo je kako nogometne utakmice nisu za cilj imale samo dati što više golova. Bilo je to daleko više od igre. Značajan je i njihov humanitarni rad. Primjerice, poznata je humanitarna akcija za liječenje dječaka iz Sovića, a mnoštvo mladih svoje školovanje nastavilo je upravo donacijama ovog kluba. Povratkom u svoj rodni Široki Brijeg, Veselko ne misli ostati prekriženih ruku. Trenutačno razmišlja o osnivanju udruge povratnika u Širokom Brijegu, koja bi okupljala ljude koji su u tuđini zaradili svoje mirovine. A što Mišić zamisli, to i ostvari.
Pero Zelenika / Vecernji.ba
