Hvala providnosti na zatvaranju jednog ljupkog dućančića u kojem sam nedavno vrlo povoljno kupila de… ovaj, jednu, samo jednu majušnu torbu. Nenavikla na jednostavne majušne ručne torbice, kupila sam je samo zato da je nekome poklonim. Velikodušna, kakva jesam, za pet minuta sam se predomislila; nek si nađu dućančić koji se zatvara i nek si sebi kupe des… ovaj, jednu torbicu kao što sam i ja.

Torba mi je do tada bila nešto što se nosi godinama, uvijek je crne boje i u nju stane omanji otok, kiosk Tiska ili veći dio Slovenije. Tumarala sam ovim svijetom s ogromnom torbom, uvijek s dugačkim remenom da može visiti preko jednog ramena ili poprijeko, da fino sjedne, a da mi obje ruke uvijek budu slobodne za djecu svoju i tuđu, stare ljude, tramvaje, vrećice, paketiće ili za jednostavno održavanje ravnoteže ako se negdje strmoglavim na skliskom terenu ili ako se jednostavno strmoglavim bez obzira na vremenske uvjete, jer sam talentirana za padanje, spoticanje i teturanje čak i po ravnom terenu u vrlo ravnim potpeticama.

Ispraznila sam, dakle, svoju torbetinu: toaletnu torbicu od pet-šest kila, novčanik s vizitkama dobijenim unatrag deset godina, karticama svih banaka, istekle i važeće, staru vozačku, novu, rodni list, broj telefona frajera iz srednje, otpusni list iz Petrove. Izvadila sam mobitele, punjače, češalj, četku, vikler koji sam skinula u gradskoj garaži još lani (kad sam mislila da mi se lik smješka jer sam još neodoljiva, a ostao mi vikler na šiškama), lektiru iz petog razreda svoje kćeri, izgubljene ključeve, papirnate maramice, parfem, dezić, toplomjer, tlakomjer, lijek za tlak i hemeroide, set igala i konaca, a u podstavi sam pronašla i 50 njemačkih maraka još od onih dana kad smo išli u Austriju u Ikeu i tu ih sakrila od mu… ovaj, carnika da ih ne nađe.

Sad, u pet kvadratnih centimetara stane mali novčaničić, sjajilo, mobitel i ključić.

Ova torbica nema dugačak remen, moram je držati za ručkicu. Tako da sam uglavnom bespomoćna, više ne mogu iznositi smeće, vući vrećice iz dućana, puštati nekog prije mene u tramvaj, kafić, restoran, dućan… ruke su mi zauzete torbicom.

Odjednom, svijet je jednostavnije mjesto, a na mene više ne možete računati.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info