Naš je život često niz iznenađenja u kome nema logike. Uglavnom ne volimo iznenađenja, teško se s njima nosimo, jer budu uglavnom loša i kad se dogode stvari koje ne očekujemo, naravno, neugodno se iznenadimo. Prilično smo krhki i slabi, koliko god sebe smatrali čvrstima i jakima, vrlo lako nas potrese nečija gruba riječ ili nepravedna osuda. Oni koji su nestabilnih emocija, vrlo su prevrtljivi i lako prelaze u neprijateljstvo. A neprijateljsko okruženje stvori se iznenada.
Znate li kako su prije kamenovali ljude? Najprije se okruži čovjek kojeg žele kamenovati, a smisao je da ga izoliraju, zatim se izvikuju uvrede na njegov račun, a kad se atmosfera dovode do usijanja, zasipa ga se kamenjem dok se ne ubije. Nema šanse da mu priđe netko tko ga voli i dobaci mu nešto lijepo, ohrabrujuće, umirujuće, utješno.
Okruženje je moćno oružje. U prirodi je okruženje vučja strategija lova, na taj način mogu uloviti i raskomadati plijen desetak puta teži od jednog vuka.
S druge strane, snaga bratskog okruženja jednako je tako moćna. Bratsko okruženje je ljekovito, oslobađa Božju milost i snagu na drugačiji način. Oni koji vole, okruže svojim prisustvom onoga tko je u bilo kakvoj potrebi zato jer ga vole, da ga zaštite, pomognu i izgovaraju utješne, ohrabrujuće riječi.
Zagrljaj je okruženje. Bio on ljubavni, roditeljski, prijateljski… pomaže nam da ustanemo iz razočarenja, da se obnavljamo, ulijeva hrabrost i snagu da nastavimo tamo gdje smo pali, da nas održi živima. Zagrljaj snažno utječe na nas.
Zato je važno okružiti bratskom ljubavi one koji su očajni, ranjeni, pali – snaga okruženja ljubavi donijeti će očigledne promjene – zagrljeni će na očigled zablistati u prijateljskom zagrljaju. Nije lako biti u nevolji i ostati sam. Međutim, nije presudno, jer bi to značilo da ljudi imaju posljednju riječ u našem životu. Ne trebamo se uzdati u ljude, nego u Boga. Smisao okruženja nije da postanemo ovisni o ljudima, nego da naučimo ljubiti jedni druge onako kako je Isus ljubio nas. Ljudi nisu uvijek tu, još se učimo živjeti s tom činjenicom. Nekada nas Bog želi sam zagrliti i utješiti. Nikad neće dopustiti da neprijateljsko okruženje bude veće od naše snage. Nema Božjeg čovjeka koji nije iskusio samoću u trenutku kad je nekog trebao. Isus je prvi bio taj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? – zavapio je na križu. Iako je unaprijed znao što ga čeka, doživio je trenutke žalosti i tjeskobe.
„Evo, dolazi čas, i već je došao, kada ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. Ali, ja nisam sam, jer je Otac sa mnom.“ Ivan, 16, 32
Dolores Čović / SirokiBrijeg.info
