DOLORES ČOVIĆ: “Samarijanka”

Postoje tako neki ljudi pored kojih prolazimo ili pored kojih živimo za koje pomislimo da su bezvrijedni, beskorisni, da za njih nema nade, da su ništa. Postoje tako i neke situacije, i neka vremena kad smo ponekad i mi sami pomislili to za sebe.

Samarijanci su bili poganski narod i Židovi su imali prema njima odbojan stav, nisu htjeli niti hodati preko njihove zemlje, nisu htjeli s njima imati nikakvog posla. Prema ženama pak, odnosili su se kao prema gotovo bezvrijednim bićima, smatrali su da je grijeh došao preko njih na svijet. (Iako, istine radi, muškarac je bio postavljen kao odgovorna osoba i kao čuvar, Bog je njemu dao zapovijed, a on je poslušao ženu i tako sa sebe skinuo odgovornost. Tehnički je grijeh ušao preko žene, ali po zapovijednoj liniji, po činu odgovornosti, ušao je preko muškarca.)

Samarijanka je došla na zdenac po vodu u nerazumno vrijeme, po vrućini, zato jer tada tamo nikoga nema. Zbog sramote u kojoj živi, odbačena od muževa, sela, naroda skriva se i izbjegava ljude. Imala je pet muževa, a za šestog Isus joj govori „… a onaj koga sada imaš nije ti muž.“ U to vrijeme moglo se legalno rastati od žene ako joj se dade „otpusni list“ no žena nije imala nikakvu priliku otpustiti muža. Izgleda da su se svi ti njezini „muževi“ riješili nje. Svoje povjerenje i egzistenciju stavila je u njih, svaki od njih ju je trebao čuvati i brinuti se o njoj, ali dali su joj „otpusni list“. Izrabljivana, odbačena, ponižena, s osjećanjem prljavštine, bezvrijednosti, nevoljenosti – naučila je da je svi mrze, selo prezire, narod odbacuje, i naučila je sigurna sam, da ona jednako mrzi i odbacuje njih, samo da bi mogla preživjeti u izoliranosti. Naučila je živjeti u atmosferi krivnje jer joj svi, pa i ona sama sebi vjerojatno ponavlja da je kriva, da živi u grijehu, da griješi, da je grijeh sam.

I njoj takvoj, Isus dolazi, započinje s njom razgovor, daje joj povjerenje, traži je vode – on iz čije je ruke sav svemir stvoren, On nju nešto traži, On nju nešto treba. To je vjerojatno bila prva tako lijepa rečenica koju joj je netko uputio. Razgovarajući s Njim, ona saznaje da On ima vode od koje sigurno neće nikad ožednjeti. Ako bude pila s tog izvora, napajati će i druge. Razgovarajući s Njim, ona otkriva da je on Mesija, Pomazanik.

Ovu ženu nisu trebali vlastiti muževi, niti njezin narod. O Bogu možemo učiti i naučiti, ali najviše o Njemu govori to da nas On treba i računa na nas za nešto. On sve može napraviti sam, ali važnost nam daje Njegova želja da podijeli s nama svoje očinstvo i svoju vlast.

Isus nije bio zabrinut taj čas oko njezinih grijeha, vidljivih i nevidljivih, on se bavio sa onim što su njezini i tuđi grijesi učinili njoj, došao ju je iscijeliti. Vjerojatno bi svašta mogao reći i onoj šestorici njezinih muževa, ali sada Ga zanima ona. On ju je prihvatio, a ne odbacio, a ona je pokazala svoju radost i vjeru tako što nije mogla šutjeti o tome tko je on.

Samarijanka se vraća zarazno sretna, oduševljena i zanesena u svoje selo kroz koje je do tada vjerojatno kriomice prolazila i govori im: „Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?“ Oni se zainteresiraju „idemo i mi tamo“ i vrate se promijenjeni! Žena bez identiteta, bez muža, potpuno neupotrebljiva, potpuni grešnik – najedanput postaje evangelizator svog naroda – Isus je uzeo najgoreg od najgorih da učini najvažniju stvar: da u svom narodu govori o Njemu, da donese radosnu vijest i spasenje.

Ona nije ništa napravila, ali Isus ju je upotrijebio kao glavni stup pravednosti. Isus uzima ono što imamo, čak i najgore, i ako mi želimo – napraviti će sve. Samo ako mu vjerujemo, jer vjera nije sugestija, vjera je svjesno predavanje svog života u ruke drugoj osobi, a to je Bog.

(Ivan, 4 poglavlje)

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info