Odlučio moj muž dokazati da nije dosadan lik koji stalno nešto zanovijeta i sve stvari doživljava krajnje fatalistički (propašćemo, izgubićemo, neće to ići, neće to moći) na način da nam organizira jedan dan. Svoj avanturistički duh i spontanost odlučio je provesti u djelo: idemo na izlet brodom, a kriterij: bilo koji, koji prvi polazi bilo gdje u vrijeme kada se zateknemo na obali Šibenika.
Kapri. Kapari. Kaprije? Nismo bili, a nismo nikad ni čuli. Što može poći po zlu?
Ukrcamo se na pun brod oko 11, stižemo nakon sunčane vožnje oko 12. Na brodu saznajemo da se vraća u 14,30, a slijedeći je tek jako kasno navečer. Svi koji su sišli s broda odoše ravno, a mi slijedimo tablu: Plaža, desno. Opet, nećemo biti baš toliko spontani.
Smjestimo se zbunjeno na praznu plažu pored velikog bijelog kafića/restorana, mi i još 5 kupača – oko podneva. Prvo kava, i ja pitam čovjeka za šankom da gdje odoše svi oni ljudi, vjerojatno na kupanje na neku drugu plažu. OVO je jedina plaža na Kapriju, viče on. Ali, oni odoše negdje, sigurno ima još neka… Gospođo! OVO je jedina plaža na Kapriju! Otkud ja znam gdje oni odoše, ja te ljude ne poznajem! Ne gnjavite, znate što pitam, nimalo živčano uzvratim. Gospodine, nastavlja on, što će vam kava, uz ovakvu ženu trebate nešto žešće, uzmite i pivo.
Da bih ga odobrovoljila, a i da probam neki super gin tonic sa slike, uzmem najskuplji gin, pa tonic, malo mente i komadić limete. 75 kuna. I onda nam lik ispriča da se gadno namučio da ogradi ovo malo mora veličine pješčanika, punog travurine, mutnog, a iza ogradice su deseci brodica, barkica, skutera, velikih i malih brodića… i još mu se neka jahtica nasukala u pješčanik neki dan kad je bila oluja, a vlasnik nikako da je otegli. A tamo dalje, desetak minuta hoda, postoje plaže, ali to nisu PRAVE plaže, one imaju glatke stijene, oblutke i borovu šumicu naokolo i nema nikakvih plovila niti blizu. Skroz nešto bez veze u odnosu na njegovu The plažu.
Nakon sat i pol ukrcavamo se skroz suhi i vrlo tankog novčanika na brod – natrag u Šibenik.
Danas je nedjelja. E, saš ti vidjeti što je organizacija. Pustim ga opet da iskaže svoj vedri duh i organizacijske vještine. Zlarin. Veliki, poznati otok, tamo je super i trajekt ide non stop. I krenut ćemo ranije, da nadoknadimo jučerašnji gubitak. Neću voljenog obeshrabrivati sad kad je odlučio biti spontan, avanturistički nastrojen organizator.
Ima jedna majušna kvakica, nije niti spomena vrijedna: jedini trajekt za natrag je u pola devet navečer. Jer – nedjelja.
Plaža se nalazi duž cijelog Zlarina, hlada niotkuda, ali ježeva ima posvuda, travurine naokolo, a silnih brodova, brodića, barkica, glisera, jahti, skutera – puna luka. Grme, jure, lete, smrde, a mi se smjestili na neku klupicu ispod neke zimzelene grančice i tako od dest ujutro do skoro 8 navečer.
Neću reći da je Zlarin baš sve kriv, ali biti zarobljen desetak sati čak i na mjestu zgodnijem za boraviti nego što je ova bučna i prljava uvalica, kad očekuješ bistro i prozirno more koje oplakuje naše najljepše otoke na svijetu, zvukove zlaćanih valova koji se razbijaju o obalu, a ne mjehuriće i travu po površini – dakle, kad ne možeš pobjeći ni autom, ni biciklom, ni pješke, ni brodom, niti na metli – to ovu situaciju na plus četrdeset u hladu čini gorom od jučerašnje.
Uglavnom, očekivala sam ležaljke, suncobrane, koktele – a dobila klupicu, zidić i sokić iz plastične boce.
Sutra neće biti ovakvog posta, jer smo moja prija i ja dogovorile, isplanirale, utanačile sutrašnji dan, tako da Jozo treba samo opet odlučiti i sve spontano prihvatiti.
Dolores Čović / SirokiBrijeg.info
