Nekad mi se činilo pretjeranim kad sam čula da su ovo posljednja vremena. Po svemu: i ovome i onome, baš posljednja. Mislim, ako tako svi kažu, tko sam ja da mislim drugačije?

Onda čitam moje fb frendove, jedan dio njih, s divljenjem komentira ženu koja ne može, ne može jer je super kul i divna kao osoba, dakle ne može uništiti golublja gnijezda, ne može otjerati golubove sa svog balkona jer su oni dio prirode i imaju pravo na život.

I, kako nemam drugog posla nego biti na fejsu, pročačakam malo i po sjećanju istražim: svi njezini fb frendovi koji su joj iskazali pravu čast i slavu na tom grandioznom činu da čuva jaja golubova, (ne)čisti za njima, da im pruži pravo na život njih osobno i njihovih jaja – dakle, svi oni su u grupi koja se bori, brine i pazi na pravo žena da su slobodne odlučiti što će biti i kako postupati sa nečim u svojoj maternici (gnijezdu) i imaju pravo to “gnijezdo” očistiti kad im ne odgovara da se ptić iz njega izlegne. I to samo jedan ptić, onaj koji nosi njezin i njegov dnk, ptić kojem se zna odmah, tu večer, boja očiju, narav i karakter, sposobnosti i slabosti, već tada utkane sve osobine, sklonosti i vještine.

Oko magnolije se nedavo stvorila grupa zagrijanih entuzijasta da se vrati na mjesto gdje ju je čovjek svojom odlukom posadio, namjestio, ugradio, pa iščupao.

A dijete, još nerođeno, skutreno negdje u maternici, na najsigurnijem i najsavršenijem mjestu na svijetu da se razvije i jednog dana samo izađe iz tog gnijezda, promatra se kao “pravo žene na izbor”. Dovoljno ga je samo nazvati embrijem, fetusom, plodom. Ništa važno.

Da ja napišem na fb da imam golubove i da oni imaju jaja na mom balkonu koje želim ukloniti da mi ne guguču i ne seru po vešu, ziher bi dobila puno komentara ili (ne)skrivenih izraza gađenja, da napišem da imam pravo na svom balkonu koji sam kupila i na kojem želim uživati pravo o da bi ra: Život bez golubljih govana.

Što je to, ako ne znak posljednih vremena?

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info