“…Kad su otkrili što je dovelo do ove uznemirujuće i potencijalno skupe situacije, to je bio jedini put kad me je Pero mrko pogledao. Nikad nije bio od velike priče, hvala Bogu.”
The Pero. Stric. Čovjek. Voljen i omiljen, moralan i čvrst, vrijedan, hrabar, odlučan, nježan i blag, opasan kad treba.
Zajedno smo kafenisali kad bi svi otišli za svojim poslom – dijelili smo strast za slatkim. Divno je bilo kad je u škrinji bilo zamrznutih torti, kolača i raznih slastica – nestajali su najljepši komadi čim bi nam se ukazala prilika. U izbi je uvijek bilo po vrećicama slatkiša na našu sreću, a mi smo iz Zagreba dolazili u dane kad su te keeese stizale. Nisam bila nevista poznata po uspješnosti u kuhinji, moji finalni proizvodi nisu zadovoljavali naše nepce. Zato je tu bila izba.
Prve ili druge godine mog nevjestovanja u Ljutom Docu, odlučila sam da ja napravim nešto u onoj maloj kuuući, da ih iznenadim. Buhtle. To znam, uvijek mi uspije. Umijesila sam 
tijesto (usred ljeta, u maloj kuuući gdje se loži vatra) i ostavila ga da se diže – na toplom. Tada nisam znala da toplo i jako, jako toplo nije isto za tijesto, i da digano miruje ako mu je temperatura previsoka. Tijesto je, dakle, mirovalo. Ni makac, satima. Vrijeme njihovog povratka kući iz polja opasno se približavalo. Da sakrijem neuspjeli pokušaj uspješne domaćice, izvrnem ono tijesto u spirine (napoj). U doticaju sa hladnim spirinama (napojem), tijesto je naglo oživjelo i nabubrilo. Nitko tome nije pridavao posebnu pažnju, jer nitko nije znao što to viri iz spirina. Svinje su se toga slatko najele i polijegale kad je ono tijesto nastavilo bubriti u njihovom želucu: sve četiri po svinjcu. Vidjela sam da se Pero uznemirio, da svi hodaju gore-dolje, zovu veterinara. Svinje leže dan i noć, dahću, jedva dišu, kolutaju očima – nitko ne zna što im je. Veterinar ih je pogledao, naplatio, otišao i ostavio recept: molite se Bogu. Čim je ono nabubreno tijesto provarilo i prošlo kroz njih, svinje su opet poskočile i oživjele.
Kad su otkrili što je dovelo do ove uznemirujuće i potencijalno skupe situacije, to je bio jedini put kad me je Pero mrko pogledao. Nikad nije bio od velike priče, hvala Bogu.
Prije dvije godine ležao je u bolnici u sobi blizu sestara, vezan za krevet, polomljen od pada. Govorile su mi protiv njega, da je nemiran, da ne sluša, da ne razumije, da oko njega imaju previše posla. Stajala sam u sobi sestara mlitavo slušajući mračne istine koje izgovaraju. Onda sam udahnula i rekla im:
Molim vas da me saslušate, znam da vas nije briga i da vas se to ne tiče, ali molim vas da imate strpljenja. Ovaj čovjek ovdje koji vam radi nered i koji je nemiran, to je stric naš i omiljeni čovjek svake duše u selu. Njega se zvalo kad je trebalo neku njivu izmjeriti, kad je trebalo oko nečega odlučiti, kad je trebalo nekoga pomiriti, kad je bilo branje duhana ili klanje svinja. Njegove su ruke vodile naokolo sve ove ljude koji mu danas hrpimice dolaze dati malo jogurta ili juhe, iz njegovog su krila mnoga djeca odrasla iako nije imao svoje djece: puno je lubenica razrezao, smokava ubrao, suza obrisao svakom ovom čovjeku vani dok je bio dijete. Mnoge je baš on prvi put provozao na traktoru držeći ga sigurnom rukom u krilu. To je Pero Čović, a ne ovo što vi sada vidite. Ovo je samo sjena ljudine koja je svojim životom radosno obilježila život svakoga od nas.
Moje prijašnje priče i počeci:
Moj dolazak u Ljuti Dolac pokrenuo je lavinu sjećanja
22 godine sam fotkala Nedu “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže!
Prvi susret s Jagodom nije obećavao mnogo
U sljedećoj priči predstavit ću vam Ivana. Zvali su ga, ali to je tajna, Bogonja. Zvali su ga tako davno, davno, dok se još gospa nije ukazala, jer je bio, kažu, prijeke naravi. Što se mene tiče, nitko bolju narav od njega nije imao.
Dolores Čović / SirokiBrijeg.info
