Koliko se nas već pitalo: ima li moj život smisla? Imaju li događaji u mom životu smisla? Zašto mi se sve ovo događa? Vidi li Bog ovaj cirkus od mog života?

Sigurna sam da se i Mojsije to milion puta zapitao. Njegov život započeo je u najgore vrijeme Egipta, nakon godina mira i blagostanja, nakon što je narod od 72 čovjeka narastao na nekoliko miliona. Baš kada se rodio, faraon je dao naredbu da se ubiju sva muška djeca. Da ga spasi, majka ga je stavila u košaricu niz rijeku, a njegova sestrica pratila je kuda plovi taj smotuljak. Kada ga je pronašla faraonova kći, htjela ga je uzeti k sebi jer je bio vrlo lijepo dijete, njegova sestra je već bila tu i ponudila joj dojilju – njegovu majku. Odgojen je u Egiptu, ali dok ga je mati dojila i bavila se s njim, ostalo mu je upisano u srce: ti si Židov, tvoj bog je Jahve, bog Abrahama, Izaka i Jakova…

Kada je imao oko 40 godina, vidio je da neki Egipćanin maltretira izraelskog roba. Znao je da nešto mora učiniti i uzavrele izraelske krvi uleti u sukob i ubije Egipćanina. Razočaran što su ga odbacili Izraelci, koje je on kako je smatrao zaštitio, a Egipćani ga tako i tako žele kazniti jer je ubio njihovog čovjeka, on pokunjeno i preplašeno bježi u pustinju.

Tamo nema ništa. Izbijena mu je iz glave ideja da je imalo duhovan, da radi prave stvari, da bi on možda mogao biti neki spasitelj negdje, niti da ima ikakvog ima potencijala. Nema nikakvo vlasništvo, ništa nije stvorio. U pustinji se oženio, i svo to vrijeme čuvao je ovce svoga tasta Jitra.

U prvim godinama života bio je visoko pozicioniran u društvu kao sin faraonove kćeri, imao je sve i puno je naučio, a sa 80 godina živi u pustinji i šeće ovce koje čak nisu niti njegove. Prilično se srozao gledajući našim očima – bio je to porazan rezultat. Morao se pitati ima li njegov život smisla i ima li ikakvog razloga i nade da vjeruje Bogu. Sa 80 godina biti u pustinji već možda 40 godina, i čuvati ovce koje nisu njegove? Što Bog čeka ako postoji ikakav plan za njega?

I sve tako do onog dana na brdu Horeb kada mu se Anđeo Jahvin ukazao u rasplamtjeloj vatri iz grma koji je gorio, a nije izgarao. Mojsije nije tražio Boga, on se bavio svojim poslom, bio je vjeran onome ničem što je imao, nikakvo čudo nije tražio, a sa 80 godina sigurnonije niti očekivao da mu se išta zanimljivo dogodi. Ali, to je tipično za Boga – On napravi prvi korak prema nama, a ako mi pokažemo imalo volje On će napraviti sve ostalo.

Kad se Mojsije odazvao glasu izu onog grma, shvatio je da govori s Bogom, da mu On objašnjava stvari i da daje smisao svom njegovom besmislu i beznađu. Bog mu govori da je vidio i čuo vapaje svog naroda u Egiptu, i da treba Mojsija da od faraona traži da narod pusti iz Egipta. Mojsije se prepirao s Bogom, čudio se Njegovom planu za spasenje Izraelaca iz Egipta jer Mojsije nije imao više nikakve volje niti želje da ikoga spašava i da se sa ičim bavi. Sad, odjednom, pojavljuje se Bog koji od njega gubitnika i starog šetača ovaca traži ovako veliku stvar. Govori Mu: nemoj mene, zašto baš mene, zašto ja, znaš da ja nisam neki govornik, daj da barem moj brat Aron govori umjesto mene… Bog ga šalje i obećava biti uz njega, nudi mu pomoć i svu moguću opremu, a Mojsije „pun vjere“ u svoga Boga uporno govori: neću ja, ne mogu, zašto mene, što ako ovo, što ako ono… i Bog se raspravlja s Mojsijem, nagovara ga, nudi mu pomoć i sve moguće odgovore. Svejedno, Mojsije je tada bio u najboljem stanju da ga Bog upotrijebi jer se više nije pouzdavao u sebe, nije više nimalo vjerovao u sebe, preostalo mu je vjerovati Bogu i pouzdavati se u Njega.

Osim toga, nije imao ništa svoje, nije bio vezan za ništa i to ga je činilo slobodnim. Naučio je da se brine za tuđe ovce kao da su njegove – Bog ga je pripremio da se brine za Njegove ovce, za narod. Svih tih godina upoznao je pustinju, sve njezine tajne, opasnosti, sva skrivena mjesta i zato je bio najbolji vodič za Božji narod.

Mojsije je poveo narod, pregovarao s faraonom, bio svjedokom velikih čuda, osjetio Božju prisutnost i vjernost, mudrošću vodio nemiran i zaboravan narod – i ispunio je svoju svrhu koju mu je dao Bog.

Kakvu i koliko strpljivost je Stvoritelj iskazao Mojsiju! Sve dok je Mojsije zapitkivao, negodovao, razgovarao, mučio se, dobijao je odgovore, obećanja i uputstva. Koliko se malo od nas očekuje! Samo da pokažemo minimum interesa za Božje planove. Da molimo, pitamo ga, da čitamo Božju riječ. Mi smo pasivni, nas ne može pokrenuti niti tutnjava, a kamoli godući grmić.

Imaju li događaju u našem životu smisla? Bog ima sve pod kontrolom, sve što se događa na planeti i u našem životu. Bog je apsolutni vladar – Isus kaže: dana mi je sva vlast na zemlji i na nebu. Rekao je i : dođite i učinit ću vas ribarima ljudi. Nije rekao idite i naučite nešto o ribolovu i mrežama, nego JA ću vas učiniti ribarima. Mi se ne možemo puno promijeniti, barem ne trajno, cjelovitu promjenu može dati samo Isus. Svaka promjena u nama je Njegova aktivnost, njegov posao, a mi surađujemo s Njim tako da ga slijedimo u tome. Mi stojimo kao Božje djelo koje je otkupio sebi da na njemu radi. On treba prihvaćanje Njegovih planova.

Sve je pod Njegovom kontrolom, on ima vlast i nikad je nije izgubio, savršeno se brine za nas, koristi čak i one koji to ne žele, koji niti nemaju predodžbu da On postoji. On može učiniti da svako mrtvo mjesto u nama uskrsne, samo da smo gladni njegovih objašnjenja. Trebamo ga prihvatiti kao suverenog vladara koji nije nikad odustao od nas i koji savršeno upravlja svakim korakom, koji brine i ozbiljno shvaća to da smo Njegovi, to što stojimo u svemiru kao Njegovo djelo, što gleda u nas i svima pokazuje svoju moć, milost i silu u našem životu.

„Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina, naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnosti i nadu. Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se, i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim I pustit ću da me nađete – riječ je Jahvina.“ (Jeremija 29, 11-14)

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info