DOLORES ČOVIĆ: Ivan – Nitko bolju narav od njega nije imao. Sretan ti 83. rođendan Ivane

Zvali su ga, ali to je tajna, Bogonja. Zvali su ga tako davno, davno, dok se još gospa nije ukazala, jer je bio, kažu, prijeke naravi. Što se mene tiče, nitko bolju narav od njega nije imao. Nitko od njega nije više radio, nitko manje pričao, nitko više znao. Nigdje se nije gurao, sve su mu se priče svodile na Njemačku, iako je tamo radio samo dvije godine.

Zajedno smo kriomice pušili, šaptao mi je gdje šta stoji i kako se što kaže, donosio mi je “zerzevat s placa” – to je bila naša interna fora da mi ide nabrati povrća za juhu iz vrta iza kuće. Znao je da ja ne bih prepoznala mrkvu od krumpira, tikvicu od peršina sve dok su još u zemlji. Uvijek mi se smješka i dan-danas mi u kraju u kojem ne postoji persiranje, govori “vi”.

Isprepadao me je prve godine kad sam čistila kuću, svojski se trudeći ostaviti dobar dojam. Ništa to ne valja, nevista. Onda je iznešen kredenac iz male kuuuće nasred dvorišta, njega sam ribala, al traljavo. Eeee, sad valja – šeretski se smijuljio – sad kad je nasrid dvorišta da sve babe vide kako si vridna…

Njihova mi je rodica, prvih ljeta mojih dolazaka rekla da je „mazlun“ jako lijepa imenica i da bi se svi jako razveselili kad bi znali da ja učim nove riječi. Naravno, Jasna, hvala ti što brineš o mom dobrom glasu, odmah ću to primijeniti. Za one koji ne znaju, „mazlun“ nije nimalo lijepa imenica i nikad se ne govori nekome pred njegovim mamom i tatom.

Čekala sam ručak, kad svi lijepo sjedimo oko velikog stola pred kućom i mirno blagujemo. Kad mi se ukazala prilika da svi čuju kako sam ja super snaha, a ne neka cura iz grada koja ne drži do njihovih običaja, nego baš naprotiv, pokušava se svim silama uklopiti, zacvrkućem obraćajući se svom mužu: A mazluna moga, vidi ga…

Sve je stalo: Pero je naglo dignuo pogled prema meni, Jagoda je počela brzo odvezivati i zavezivati maramu jedno sto puta, Neda se naglo zabuljila u neku bubu na podu, a Ivan je zastao sa žlicom na pola puta i gledao me tako širom otvorenih očiju i usta. Ovo je bila situacija da Bogonja ponovo iz njega progovori. Ali, nije. Jedino se Damir počeo glasno smijati i kad je objasnio o čemu se radi, zemlja se nastavila okretati, svi su s radošću nastavili jesti, pričati i smijati se s golemim olakšanjem da nevista ipak nije tako brezobrazna, možda je malo naivna i priglupa, al štaš, naša je…

Danas je ostao sam u kući, ali ne i osamljen. Unuci u koje je ulagao svoje vrijeme, ljubav i trapavu nježnost danas mu vraćaju dug grleći ga i dolazeći sa svojim roditeljima svaki dan iz nove kuće sa glavne ceste.

Tvrd u pokazivanju osjećaja, slab na riječima, ne znamo kako mu je. Čini mi se da niti ne želim znati.

Moje prijašnje priče i počeci:

Moj dolazak u Ljuti Dolac pokrenuo je lavinu sjećanja

22 godine sam fotkala Nedu “za spomenik” i svaki bih je put podsjetila da laže!

Prvi susret s Jagodom nije obećavao mnogo

Pero – Voljen i omiljen, moralan i čvrst, vrijedan, hrabar, odlučan, nježan i blag, opasan kad treba

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info