Evo ga, stoji između neba i zemlje, neba u koje smo se bojali da će prerano otići i zemlje za koju je izgledalo da će mu biti počivalište.

Eno ga stoji, uspravan, okomit na plavetnilo iznad i čvrstu grudu ispod.

Evo ga, stoji na jednoj svojoj nozi, snažnoj nozi koja je prošla kilometražu opsega zemljinog.

Eno ga, stoji i na jednoj tuđoj nozi, napravljenoj baš za njega, tko zna gdje, na nozi koja će ga odvesti na putovanje dugo drugog opsega.

Evo je, žene njegove, moje jetrve, širokog osmijeha i očiju punih suza radosti i ganuća i olakšanja stišće papir na kojem piše da u tijelu njezinog muža nema više gada, da je savladan, otkinut.

Evo je žene, koja je proživjela stisnuta od muke, zgnječene od bola, shrvane strahom od nepoznatih bitaka.

I imam puno protiv tebe, narode Hercegovine, protiv tvoje nevjernosti, nepotizma, bezvlašća, licemjerja, nemoralnosti. Moja lista protiv tebe gotovo je ispunjena.

I imam puno Za tebe, hercegovački narode, koji si pokazao svu dubinu, ljudskost, spremnost i širokogrudnost ovoj predivnoj Božjoj obitelji u onim zgužvanim danima. U danima kad je svjetlo izgledalo kao da nestaje, kad je nepoznato i neizvjesno iskezilo svoje crne zube.

Imam Za tebe puno, hercegovački življu, jer si ulazio dnevno na prag njihove kuće i pitao: što treba? koliko treba? kad treba?

Imam Za tebe puno što si došao i ti koji nisi bio nikad jako blizu, nisi čak niti jako poznat, nisi niti obavezan, ali si došao, donio ljubav, utjehu, pomoć, keeeesu.

Imam puno za tebe, moj hercegovački narode jer si bio tu, jer si pokosio, pobrao, zalio, okopao, jer si ispleo pletenice djevojčici kad nije imao tko, jer si uradio sobu kad nije imao tko, jer si vozio gdje treba kad nije imao tko.

I imam Za tebe to što si bio zavoj od ljubavi i sigurnosti na njegovoj rani, što je znao da je doma, daleko od bolnice zagrebačke njegova obitelj čuvana, sigurna, zaštićena.

Imam Za tebe moj narode, jer si skupio puno, dovoljno da se čaša prelije i jer si rekao: koliko treba još za protezu?

Imam Za tebe srce, moj narode hercegovački, jer napunjaš njihov dom smijehom, radošću, pomoći na sve načine i na sve oblike, ti rodbino, ti susjedo, ti rodijače, ti nepoznati meni, ali Bogu poznati, ali Bogu predivni, ali Bogu našem ljubljeni.

I s gnjušanjem gužvam onu listu zamjerki i optužbi, moj hercegovački narode.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info