Gledali smo kako nam djeca rastu, postaju samostalna, odgovorna i relativno pametna, njegovali smo njihova krila, često ih i štucali. Kao da mi nije bilo dosta brige da li su na propuhu ili sjede na hladnom betonu, da li su jeli kad nisam doma, imaju li toplu jaknu, jesu li ponijeli kišobran ili su zaboravili ključeve – sada, kad imaju 31 i 27, moram brinuti kad putuju na drugi kraj države ili svijeta (često u isto vrijeme), kako voze po noći, zašto voze po noći, kako drugi voze po noći.

Divno je kako su odgovorni, samostalni i općenito dobro odgojeni, ali u isto vrijeme svejedno bi htjela da su u svojoj sobi, da ih pokrivam prije spavanja u deset nula-nula da se stignu odmoriti, da im poljubim nogicu koja izviri ispod popluna, da vidim da li dišu, kako dišu, da ih pomirišim dok spavaju.

Znam da je to nemoguće, al da barem postoji aplikacija koja uvijek radi kada mamica pošalje poruku ili nazove i koja odmah blokira sve internete koji postoje na ovom svijetu dok djetešce ne odgovori punim rečenicama koje smo vježbali cijelo školovanje: sa svim subjektima, predikatima, dodacima, atributima i apozicijama, da „ok“ prolazi samo u slučaju nuklearne katastrofe, i da nekad napišu o svom boravku nešto kao lektiru mamici, ja sam je njima često pisala.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info