Razmišljam o komentarima i postovima i objavama na raznim portalima i fb o razmahanom zlu, kroz koje se provlači pitanje uloge boga koji sve to dopušta i boga koji zapravo niti ne postoji.

Bog postoji.

Postoji Stvoritelj koji svoje postojanje dokazuje svime oko nas, svime što nas okružuje. Svime čemu se divimo i u čemu uživamo. Svakom stanicom našeg tijela, svakim savršeno usklađenim funkcioniranjem svih atoma koji se pravilno vrte u našim bićima. I samo jedan da se uzjoguni, da napravi nešto drugačije nego što treba, uznemiri se cijeli savršeni organizam i mnogo bilijuna ostalih atoma mijenja svoju ulogu.

Stvoritelj nije kriv za stvari koje nam se događaju. Za ratove, za gadosti, za užase.

Mi, čovječanstvo, izbacili smo ga iz svih svojih planova, razmišljanja, zakona, života, škola, obitelji.

Mi, ljudi, stvorili smo svoja pravila, svoje zakone, vođeni smo svojim mišljenjem, svojim stavovima, svojim željama i potrebama.

Branimo svoja prava na izbor, svoja prava na slobodu, svoja prava na život kakav mi hoćemo.

Stvaramo svoj moralni kodeks, svatko na kugli zemaljskoj svoj moralni pravilnik, na svakom milimetru zemaljske karte drugačiji. Ne priznajemo ništa i nikoga, sami sebi smo svoji bogovi. Stvaramo bogove na zemlji od ljudi koji su uspješniji, ljepši, pametniji od nas, opet po našim mjerilima.

Klanjamo se raznoraznim učenjima, slijedimo najnovije trendove, isprobavamo sve duhovne opcije za koje smo čuli.

Dopuštamo sebi kršenje pravila koje smo sami stvorili jer želimo iskoristiti svaki dan, uživati u životu i ne dopustiti da nas bilo što ograničava.

I onda, nakon sve te silne slobode, ostajemo izranjavani, ozbiljno oštećeni emotivno, fizički, opet pokušavamo sami sebe izliječiti i zaliječiti novom dozom slobodnog izbora zadovoljavajući dušu i tijelo sve glasnijim, sve burnijim i sve jačim podražajima, mijenjajući ljude i sredstva, ali tu rupu koja je u nama i koja raste svakom slobodnom odlukom sve teže pokušavamo zatvoriti.

I kad vidimo da ne možemo, da je ta praznina nezatvoriva svjetovno raspoloživim sredstvima, kad vidimo koliko suza, rana i krvi je ostalo u bitkama u kojima smo pokušali ispuniti prohtjeve svog tijela i prohtjeve okoline, kad vidimo koliko je prljavštine i pogrešnosti uliveno u naše duše, kad shvatimo da je toga previše i da se ne možemo s tim nositi, onda posežemo za još:

još staviti u sebe svega, još piti, gutati, motati, uliti, šmrkati, još jednom pristati…

Isus stvarno nema ništa s tim. To nije bio njegov plan za bilo čiji život. Mi smijemo imati svoj plan i svoj put i svoj cilj.

Sloboda, sloboda. Opet ta sloboda. Svi možemo izabrati kako ćemo živjeti i odakle uzeti moralni kodeks po kojem ćemo živjeti.

Ali posljedice – njih ne možemo izabrati. One dolaze kao dio paketa kojeg smo unaprijed uplatili znajući da su unutra. Možda nas nekad iznenadi količina i vrsta, ali dobro znamo u što smo investirali svoje odabire.

Dolores Čović / SirokiBrijeg.info